Mirko Popović
polaziš niz tu nečujnu sonatu
tamo gdje ljudi se razilaze
tko ostaje, pitamo
njihovi glasovi, odgovaraš
da u odsustvu svrhe
dovrše sliku
u tvojim očima
u bojama što ljušte se
sa prastarih zidova
polaziš niz nečujno
možda će koraci zaljuljati
ljuljačku bez glasa