Mirko Popović
U noćima nekim daleko su
Naši vlakovi, tamo gdje jeka je
U kojoj traju ljeta
I miris kiše na asfaltu
Kad čini ti se da stižu odnekud
To su samo vedre noći
Kao drugost svijeta
Kojeg bismo grlili
Kao smaragdne kapljice sna
Nema osmijeha u tvome glasu
Kad im se topot utiša
U razvalinama dana
A mi bismo čekali. U nama
Dirke gore kao da kiše otvaraju
Okna zaborava
U nekim noćima dozivaju
A mi tonemo za iluzijom
Kao za zlatnim grumenjem sna
I šutljivi smo jer stižu nas proljeća
Pa na četvero lomimo istine
Strepimo i nikada na pitanja
Ne znamo odgovor: Je li ono
Na peronima straha
Nepoznata djevojčica dozivala
Niz prve tračnice i je li joj glas
U živi pijesak tonuo
Dok je likovao silovatelj
Ili nas u osvit samo budi zvižduk
Kao preostali strah
U nekim rukama zaštitničkim
S koracima nekim
Davno u nama
Otkoračanim