piše: Nela Stipančić Radonić
Možda još nemam dobar uvid da bih opisala najbolje kako se osjećaju Hrvati izvan domovine, jer nemam puno staža, a možda sam upravo u dobrom položaju, jer mi nakon samo dvije godine, još odzvanja sve u ušima od domaće atmosfere pa nisam zaboravila evo, ni pismo ni riječi, kako bih sve uspjela izreći, što mi promiče svakodnevno pred očima.
Najprije, naši putevi su isprepleteni, ali opet drugačiji, svačiji jedna priča za sebe, u kojoj sigurno ima svakakvih trenutaka, ali zajednička im je svima, pretpostavljam – veza s domovinom.
Doista, kada to kažem nimalo mi nije važno tko je otkuda došao, koju stranku voli ili nogometni klub, što je po zanimanja…., već mislim na ono što bi trebalo biti važno NAMA SVIMA, koji smo izvan, a ne u domovini, a to je mogućnost i način širenja našeg hrvatskog identiteta i kulture ovdje i sada. Namjerno ne rekoh očuvanja, jer smatram da se očuvanje samo po sebi podrazumijeva i tiče više onoga što su drugi napravili do sada, a da mi trebamo gledati unaprijed, u budućnost i napraviti još više, utkati dio sebe, dio nas i tako koračati dalje ili barem koraknuti …
Sada smo došli do onog zbog čega zapravo ovo pišem.
Dakle, umjesto što ovdje živimo kao mostovi za prijenos informacija o nama ili našoj zemlji, mogli bismo ili trebali zapravo biti kreatori te stvarnosti, ma kako ona udaljena bila. Što ovim želim reći?
Održavanje kontakta i veza s matičnom zemljom, osim privatnim putevima pa i onim društvenim, preko naših misija, udruga, portala, ipak nije do kraja iscrpljeno, tj. ostaje još puno nedorečenog, još puno mjesta za suradnju, razvoj i rast u kulturi …Jer, unatoč svemu što sam do sada vidjela ili čula što se i kako radi, meni, na žalost, još puno toga fali!
Stoga, najprije postavljam pitanja samoj sebi: A što ako postoje ljudi koji svojim dodatnim umijećima, znanjima i kreativnostima zjape negdje u tišini i sami, jedni s drugima nepovezani? Što ako postoje oni koji znaju i umiju promisliti i osmisliti bolje ideje za jačanje i razvoj našeg identiteta?
Što ako takvi doista postoje, razbacani kao lišće ispod stabla, a nitko ih ne prikuplja ili ne razmišlja o njima?
Identitet jedne zemlje i njezina kultura trebali bi se pomno i kontinuirano njegovati na više razina i bojim se da razmjena informacija jednih o drugima nije ono o čemu ja razmišljam i ovdje pričam.
Jer, sve informacije imaju svoj rok trajanja pa tako i zastarijevaju s datumima, dok se osmišljeni i ciljani programi s vizijom neće tako lako ni zagubiti ni izbrisati s vremenom pa čak niti nakon nas.
Ako se jednom, iz tko zna kojih razloga ponovno preselimo nekamo i promijenimo stanište, hranište i zrak, što ostaje iza nas?
Kolike smo riječi i riječi mogli ispisati do sada o svima nama, ali ne kao informaciju, već kao pisani trag o nama, kao potvrdu našeg promišljanja i aktivnog odnosa prema svijetu koji nas okružuju? Jer, mnogima, uz svoju plaću i redoviti rad još uvijek ostaje dovoljno snage i volje o ovom svemu promišljati i nadati se uvijek nečem boljem. To je, na kraju krajeva, ipak nešto više i trajnije od nizanja vijesti i informacija.
Stoga se pitam, postoje li dodatni kapaciteti, kod onih koji su zaduženi za brigu o sličnim potrebama? Umiju li doista oni kod kuće ovaj potencijal prepoznati? Teško, po onom viđenom do sada. Naše institucije u Hrvatskoj kao da su navikle održavati u svemu dosadašnje stanje na aparatima. A za ozdravljenje ili barem dobro zdravlje, trebaju, kao i svugdje, dobre ideje, znanje, kreativnost i pojedinci, koji doista promišljaju na ovom tragu, umjesto što nas, koji smo izvan kuće, prate poput folklora, ili čitaju vijesti u novinama …
Je li doista to sve ono što imamo reći mi, koji, iako smo otišli, svakim danom i svakim dahom smo ujedno tu, kod kuće, na svom jeziku, kao i za stolom na objedu?
Ako se tako pođe gledati, onda je vrijeme da se shvati da bez ulaganja i financiranja u hrvatsku kulturu i to onu izvan granica zemlje, nema niti pravih rezultata i sve je to zapravo samo priča iz novina, umjesto zapaženih kulturnih i pravih umjetničkih ostvarenja.
Postoje li na koncu, natječaji, nagrade, priznanja …nešto, što bi, ne potaknulo, već jednostavno prepoznalo istinski puls hrvatskog identiteta pod nekim drugim nebom, a opet da nije tako površno i medijski upakirano?
Možda bismo onda jedni druge puno više razumjeli i cijenili.
O osjećajima je teško govoriti iz tuđeg kuta. Ovo su bili osjećaji samo iz mog kuta.