Na Ozlju gradu – I. dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Ozalj, 16.ožujka 2015./Ovih dana, a „ nekako s proljeća“, kako zgodno kažu stihovi pjesme koju slušam sa radija, put me nanese uz modro-zelenu rijeku Kupu sve do Ozlja.
Iza krivine kada sam već prošla centar ljupkog gradića pružio se prizor kao iz bajke – tu je visoka stijena, a na njoj srednjovjekovni grad, u dubini lagano svjetluca pod zracima slabog sunca ljepotica Kupa.
Dovoljno je napisati – stari grad Ozalj. Gotovo mitsko mjesto.
Na desnoj strani ceste na strmoj vapnenačkoj hridi tvrđava je, i kule starog grada, a na lijevoj strani ceste na drugoj uzvisini zvonik crkve svetog Vida, koja se spominje već u 13.stoljeću. Dva brda, dvije uzvisine svaka sa svojim građevinama i legendama, svaka svjedočanstvo o burnoj prošlosti i njezinim junacima.
U mislima iznad drevnog grada gotovo vidim ponosne stjegove hrvatskih velikaških obitelji Babonića, Šubića-Zrinskih, Frankopana…Njihov je to grad, grad romantike, pjesama, plesova, grad stvaranja i kovanja planova o slobodi, grad nada, ali i suza…kako su se već redali povijesni događaji.
Što mogu dodati početku pjesme „ Na Ozlju gradu“ iz 1872. Augusta Šenoe:
„Pred tvojim pragom pomolih se, eto,
Od svih hrvatskih prvi ti moj grade,
Davnine naše kameniti ti jade,
Da, duša veli:Tu je mjesto sveto!“
Osjećam se kao naš slavni pjesnik puna poštovanja i sjete dok prelazim preko drvenog, nekada pokretnog mosta. Ispred mene visoka kula iz 16.stoljeća, sagradio ju je Juraj Zrinski. Sa lijeve strane uzdiže se branič-kula koju sagradiše Babonići ( poslije knezovi Blagajski).
Zakoračih sa drvenog mosta kroz prolaz ispod kule u povijest. Baš ovdje po ovom istom tlu hodao je moćni ban Nikola Šubić Zrinski. Prema predaji upravo ovdje među zidinama Ozlja bio je njegov svadbeni pir sa Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana gospodara Ozlja. Ista predaja kaže kako se svadbovalo sedam dana. Bili su to dani radosti, pjesme i plesa na Ozlju. Ban Nikola se poslije pada Zrina i preselio u Ozalj.
Mislim kako ne treba posebno govoriti o Nikoli Šubiću Zrinskom. Tko još nije čuo za našeg slavnog junaka koji je živio u 16.s toljeću i za kojeg je čula cijela tadašnja Europa. Ban Nikola Zrinski gotovo cijeli život borio se protiv nadiruće otomanske sile gdje god je bilo najpotrebnije – pod zidinama Beča, spašavajući grad Peštu i na kraju braneći Siget. Turski sultan Sulejman I. prozvan Veličanstveni godine 1566. ponovo je krenuo na Beč. Na putu mu se nalazila utvrda Siget sa junačkim zapovjednikom Nikolom Zrinski. Turci opsjedaju cijeli mjesec grad, a ipak ne uspijevaju skršiti obranu Sigeta. Stoga je veliki vezir Mehmed paša Sokolović poslao strijelu sa porukom u kojem se nudi – zapovjednik Šubić Zrinski će dobiti cijelu Hrvatsku samo neka pusti grad Siget.
Nikola Zrinski odbija ponudu duboko svjestan kako pomoć neće stići. Iz tog vremena potječe poznata izreka koja se pripisuje Zrinskom osobno kada su ga pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: “Bog je visoko, a kralj daleko.”
Mislim o svemu tome i pitam se dok se polako uspinjem između kula starog grada da li bi ovaj slavni, hrvatski junak isto tako postupio i da je znao što će se poslije događati, što će taj isti bečki dvor uraditi njegovim praunucima.
Prohladno je vrijeme i miriše na kišu. Tiho je na starom gradu nema posjetitelja – samo zidine, utvrde, ljepotica Kupa u dubini. Izvan utvrde po zelenim obroncima brijega procvjetale visibabe i šafrani. Brzo će proljeće mislim gledajući preko zida.
Doista stari grad dominira prostorom i vjerojatno je točna pretpostavka kako je Ozalj podignut na temeljima rimske utvrde datirane u 6.stoljeće. Međutim povjesničari početak gradnje srednjovjekovnog grada vezuju za 13.stoljeće i moćne knezove Baboniće ( knezovi Blagajski). U jednom dokumentu iz 1278.godine kao vlasnik Ozlja spominje se velikaš Stjepan Babonić. Poslije pobune, u 14.stoljeću, protiv kralja Karla Roberta Anžuvinca grad Ozalj prelazi u ruke kralja. Kraljevskim gradom od tada upravljaju hrvatski banovi.
U 15. stoljeću dolazi Ozalj u ruke modruške loze velikaške obitelji Frankopan. Iz ruke u ruku sudbina je često srednjovjekovnog grada, a svatko je dograđivao nešto novo. Tako je bilo i sa Ozljom.
Počinju i prve turske provale pa je od početka 16. stoljeća u Ozlju smještena jaka vojna posada. Radi međusobnog pomaganja u borbama protiv Turaka 1544.godine gospodar Ozlja Stjepan Frankopan sklapa savez sa šurjakom (mužem svoje sestre Katarine) banom Nikolom Šubićem Zrinskim. Dvije moćne obitelji udružuju svoje posjede. Poslije junačke smrti Nikole Šubića Zrinskog na čelu vojske, u jurišu iz opkoljenog grada Sigeta, grad Ozalj nasljeđuju Nikolini sinovi.
Dok preko zidića gledam kako Kupa mirno teče u dubini, mislim o ove dvije moćne hrvatske velikaške obitelji. Kako su se samo u povijesnim događajima često puta isplele sudbine njihovih članova, težnje, snovi i borba za ostvarenje tih snova. Jedan od praunuka bana Nikole Šubića Zrinskog oženit će se Frankopankom i to ponovo svadbujući na Ozlju. Nije teško pogoditi kako se radi o Petru Zrinskom i Katarini Zrinski rođenoj Frankopan te Katarininom bratu Franu Krsti Frankopanu. Petar i Katarina vjenčali su se upravo u Ozlju, ovdje su živjeli i radili.
Još jednom veze između ovih dviju obitelji su ojačale, a borba njihovih članova bila je odraz težnje samog naroda za slobodom. Njihova strašna smrt nadišla je obiteljsku tragediju. Ljudska sudbina obilježila je povijest naroda. I postala nadahnuće…Prvi dio ove moje priče o Ozlju završavam kako sam i počela veličanstvenim Šenoinim stihovima:
„Nad svodom pitaj kamenitog lava,
Oj gdje su vaši stari gospodari
I ta hrvatska njina gdje je slava?
Da, pitaj, pitaj – Kamen ti ne zbori.
„Gdje“? Pitaj! – „Gdje“, ti jeka odgovori!
„ I mislim, tvrdi grad će pasti na me,
Uzjario se u mom srcu plamen,
Iz grada bjegoh – ko iz grobne jame,
Goruće čelo na gol stisnuh kamen.
„A sada“? Jeknuh – „pjesme, priče, bajke!“
I plakah gorko, ko na grobu majke.“