piše: Nela Stipančić Radonić
Padala je s nogu nakon dvotjednih priprema i još puno više sati prije toga utrošenih u razmišljanja o odabiru hrane, restorana, mjesta. I ono najvažnije. Pozivnica.
Odlučila je sviju pozvati – svoje najmilije i prijatelje. Tko zna kada će se ponovno vidjeti?
Osvrnula se oko sebe. U sobi je bilo polumračno. Još je dosta rano. Dan tek izviruje iza oblaka i nitko još ne može sa sigurnošću reći, kakav će na kraju ispasti. Kao ni sam život. Možda baš suprotno od onog što najavljuju.
Visoke temperature bez daška vjetra. Usred travnja! Tko bi se tomu nadao? Ne pamti takve vrućine otkad zna za sebe. Ili možda i ona polako gubi pamćenje? Kao njezin muž. Iako, neće priznati. Nikada.
Tko bi se sjetio tolikih dana, mjeseci i godina naslaganih kao drva za ogrjev? Ima tu puno važnijih stvari za pamćenje, poput nezaboravnih trenutaka. Ili strašnih. Ili tužnih. Ili posve neočekivanih, uz pomoć kojih se penjala stazom, kojom je upravo stigla do ovoga trenutka.
Nema još ni sedam. Prerano za dizanje, a kasno za ponovno vraćanje u krevet. Ima cijeli dan pred sobom. Sutra tek dolaze. Odsvud. Tri kćerke sa zetovima, unučad, prijateljice s njihovim muževima i mnogo starih uspomena s njima. Kada se iskrcaju svi, hoće li uopće imati zraka za sebe? Posramila se malo. Je li s godinama postala sebična? Ili se naučila živjeti zaklonjena svojim razmišljanjima?
Svaki put kada vidi na okupu svoje najdraže – strese se. Kao pred ogledalom. Gledajući u njih vidi samu sebe. Čuje riječi koje je podijelila s njima. Smijeh i plač. Dozivanja i šaputanja. Pa još kolone scena… Posvud. U kući, školi, bolnici, kazalištu, na ljetovanju,… Svi ti rastanci i sastanci. Zagrljaji. A onda pitanja. Je li dovoljno pružila? Je li mogla više? Je li uspjela svima pokloniti dio sebe?
Sada i misao na njega.
Posve drugačija priča. Ponovno je uzdahnula i pogledala na sat. Bliži se osam. Čuje ga kako se vraća autom. Otišao je po novine. Usput je negdje popio svoju prvu kavu. Mršti se. Svatko ima svoje navike. Odavno su joj poznate njegove. Iako ih ne shvaća.
U kuhinji su zajedno. Doručkuju. U tišini. Ona, maslac, džem i kavu. On, čaj, kuhana jaja i šunku. Nikad ne doručkuju isto. Tako je pedeset godina proteklo. Promatra ga neprimjetno dok čita novine. Mršti se. A ona se u sebi smješka. Likuje nad svakom unaprijed predviđenom reakcijom. Pogoto, kod vlastitog muža. Kojega poznaje kao svoj džep.
Na žalost, on toga nije svjestan. Kao ni njezinih pogleda. Sve do dna. On misli kako ona želi o svemu uvijek odlučivati. Kako se petlja svuda i tamo gdje joj nije mjesto. Kako nema pametnija posla, nego njega prozivati zbog te strasti za novinama. Jer, tu su posve različiti. Ona čita knjige, a on novine. Cijelog života. Čemu buka oko toga? Nikada ju nije uspio shvatiti. Što nju zanima, njega ne zanima. Sve ove godine. Nije je uspio nikako zainteresirati za stvari oko politike. Jer, oko nje se sve vrti … Barem on tako misli.
Pospremila je šalice i tanjuriće nakon doručka i spremila se za malu nabavku. Nabavila je već dovoljno svega za tri dana, koliko ostaju. Jer, kćerke ne žive u Hrvatskoj. Niti jedna. Vide se od ljeta do ljeta. Ili tijekom nekih važnijih praznika i proslava. Kao ova sada. Restoran je rezervila još prije tri mjeseca za glavnu proslavu. Ali, ipak … Trebat će još dosta toga u kući. Ima li dovoljno …? Prebire po mozgu redom: piće, sokovi, kruh ,…
– Bože mili, već dva tjedna mislim o istim stvarima … Imam li dovoljno svega … Kao da dolaze iz rata! Kao da su nečeg željni!
Ljuti se na sebe i bore se nakupljaju na čelu i licu. Nisu to bore od jučer, već od tko zna kada. Ali, kada god je malo više zaokupirana mislima koje je zamaraju, kao da se duplo povećaju. Evo, jučer nije bilo barem dvije, tri ovdje oko usana. Otkud jutros iznenada? Zbog njezina razmišljanja?
Duboko je uvjerena u to, ali se teško od njih odvaja.
– Ženske bore niču nakon razmišljanja i briga kao korov nakon kiše. Ništa se tu puno ne može. Osim, prestati razmišljati, ponavlja samoj sebi kao papiga.
Ali, ne prestaje.
Ponovno uzdiše. Baca pogled na sat dok zaključava za sobom vrata. Devet je. On je već izašao u svoj vrt. Otamo nikoga ne vidi i ne čuje. Ali postoji ulaz i s te strane u kuću. Ona vani, a on u vrtu. Svatko za svojim mislima.
Kreće se brzo, kao da će svi dućani uskoro zatvoriti. A tek su otvoreni. Ne uspijeva usporiti. Nikada.
Odjedanput, bicikl juri ravno prema njoj. Gleda ga i ništa ne shvaća. Otkuda bicikl sam na cesti? I još krivuda, kao skije po snijegu. Nešto se dešava čudno. Morala je to uočiti. Ali, nekako joj je se čini sve tako poznato. Kao da je već negdje vidjela.
Nov novcijat bicikl. Koji juri velikom brzinom. I neće se zaustaviti. Ravno ispred njega rijeka. Desno i lijevo dvorišna drvena ograda. Kamo? Brzo, brzo … Razmišlja u panici.
– Stoj! Stoj!
Prvi bicikl.
Ne zaustavlja se. Juri kao vlak. Sama na cesti. A ne zna ni voziti ni kočiti … Prasak. Krvava koljena. Sram. I suze koje se ne vide.
Malo nakon njezina rođenja, krajem drugog svjetskog rata, napokon je proizveden prvi sportski bicikl. Dugo je bio smatran velikim luksuzom. Čovjek s prosječnom plaćom (kakvi su svi bili) nije ga sebi mogao priuštiti. Sjeća se, kako su ga u njezino vrijeme zvali specijalka. A onda se negdje pedesetih godina prošlog stoljeća počeo proizvoditi i bicikl posebno dizajniran za žene Smart lady. Postigao je veliki uspjeh. Sjeća se. Kao i svoje prijateljice iz ulice, koja ga je prva provozala. Imala je osamnaest godina … Sva djeca su zurila u nju, skoro kao danas da je dobila auto na poklon.
Toliko o godinama. I prolaznosti vremena.
A onda njezina prva kćer. Koliko joj je bilo godina? Sedam ili osam? Pa sve ponovno s njom. Svako sjećanje oživjelo. Svaka rana ponovno se otvorila. I uzbuđenje s njom.
Sredinom šesdesetih proizveden je taj prvi dječji model. Točno, kada je njezina prva kćer i rođena. To je bio poklon za njezin rođendan! Samo se sada nikako ne može sjetiti koji, sedmi ili osmi?
K vragu i godine.
Nekad se čine sve iste. A nekad kao da je u svakoj živjela po jedna druga žena. I tako sedamdeset i četiri različite žene. Tko bi se sjetio svih tih godina! A tek trenutaka? Ali, to s biciklom je doista bilo strašno uzbudljivo. I to ne samo njoj, već svima. Danas djeca dobiju svako malo na poklon bicikl. Čim požele. Već oni od godinu dana, pa i mlađi…Danas djeca dobiju sve. Trebaju se samo roditi.
A ona je na svoj čekala dugo …godinama. I nije ga nikad kupila. Nakon što je probala onaj od prijateljice sa svojih osamnaest godina. I pala. Zabila se ravno u drvenu ogradu. Biciklu sva sreća nije ništa bilo. Ali uzbuđenja se i danas sjeća.
Smješka se, jer joj nikako ne ide u glavu, otkuda su joj ta sjećanja jutros došla nasred ceste na putu između kuće i grada. Nešto se čudno u njoj događa. Zapravo već godinama. Kao veliko godišnje pospremanje kuće. Kao da čisti stare stvari i one nepotrebne baca u smeće. I onda, svako malo izrone odnekud odavno zaboravljeni predmeti, figure, slike … I taj bicikl. Koji sigurno neće nikada izbaciti iz glave. Zadržat će ga kod sebe zauvijek. I ponijeti sa sobom kada krene na ono posljednje putovanje.
– Baš sam djetinjasta! O čemu razmišljam, a sutra slavim svoju pedesetgodišnjicu braka! Da me čuju djeca! A tek unučad!