Mario Glavaš
Nada u životu ima previše posla i većina želja ostane neispunjena. Ali svejedno se nadamo i smijemo. Smijeh se kod ljudi razvio, siguran sam, kao obrambeni mehanizam. Tako se i ja danas smijem zbog jednog dalekog Božića. Svatko ima nekakvu želju i nada se da će tih dana dobiti baš to na dar. Ovo je priča o tome kako sam, ni u snu ne pomislivši na takvu mogućnost, kao božićni dar dobio goluba. Te smo tisućudevetstodevedeset i neke svi mi muškarci iz šestog a bili zaljubljeni u Anu M.
Što sam ja zapravo znao o Ani M. da bi bio zaljubljen u nju- znao sam da ide u šesti c razred, da ima dugu kosu i da može napraviti zvijezdu, špagat i stoj, sve ono što mi ostali nismo umjeli.
Te tri stvari bile su sasvim dovoljne, sve što je potrebno da učine Anu M. savršenom ženom. Ima ustvari još jedna stvar o njoj koju sam znao- znao sam gdje Ana M. stanuje.
Kad bi krenuo od kuće uzbrdo, prošao kraj Šiba, pa kod Čaline uzbrdice skrenuo desno na Široki put, ostalo bi mi još svega dvije minute hoda do Žute.
Žuta je ograda, tako smo je svi zvali, a od nje cesta postaje ravna,kao tunel između dva reda kuća na čijem se kraju u daljini, negdje na sjeveroistoku, vidi planina i ako se tu čovjek zadrži kad puše bura onda će gadno promrznuti.
Samo petesetak metara dalje od Žute stanuje Ana M. Bilo je to na pola puta do crkve i savršeno mjesto za čekanje.
Te sam tisućudevetstodevedeset i neke bio dovoljno star da prvi put u životu na polnoćku idem sam, ne onu dječju, što počinje u devet ipo, nego onu pravu pravcatu, polnoćku u ponoć.
Majku je na Badnjak uhvatila viroza i u fibri je ležala na trosjedu i buncala nešto o receptu za rafiole od čijeg je tijesta razvaljanog na pobrašnjavljenom stolu sestra čašom pravila krugove, otac je radio negdje u Njemačkoj, a ja sam se odjenuo kako treba i tiho se izvukao preko vrata.
Trebalo je krenuti na vrijeme da stignem do Žute i da sačekam Anu M. da izađe. Znao sam da će izaći i da će na polnoćku ići bez ičije pratnje jer, o tome se pričalo po školi, ona je već dvije godine na polnoćku, onu pravu, u ponoć, mogla ići sama. Na vrijeme treba krenuti, da mi ne umakne, da je ugledam kad izađe i da krenem za njom, zato sam na ulici bio već u deset ipo.
Dobro sam se obukao, bar sam tako mislio dok nisam izašao iz kuće i krenuo uzbrdo.
Bio sam navukao najdražu jaknu, onu koju je godinu prije poslao otac i koju sam prerastao toliko da mi je jedva pokrivala pupak, ali najdraža je najdraža.
Puhala je bura, to sam odmah osjetio, nepogriješivo sam je znao prepoznati, jer za svakog burnog vremena ruke su mi postajale suhe, a koža između prstiju bijelo-crvena, ispucala i bolno krvava, tako je i danas.
Već kod Šiba počeo sam sumnjati u valjanost odluke da u zasjedu krenem sat ipo vremena prije ponoći, bez kape na glavi, ali nisam se dao pokolebati, iako nitko normalan po splitskoj buri ne izlazi iz kuće deset minuta prije početka mise i onda kad izađe žuri, gotovo trči, da ne zakasne, a da se ugrije.
Kod Čaline uzbrdice, taman prije skretanja udesno vjetar mi je udijelio par tako snažnih šamara da su mi oči zasuzile i još jednom sam morao preispitati plan, ali opet nisam odustao. Dok sam stigao do Žute više ništa nisam osjećao, ni prste ni stopala. To je bio dobar znak, gore nije moglo, tako da ću sigurno izdržati.
Naslonio sam se na ogradu i pogled usmjerio ka njenoj kući. Vjetar mi se iglicama zabijao u obraze, ali Anu M. nije mi mogao izbiti iz glave. Žuta, idealno mjesto za čekanje, od nje cesta postaje ravna,kao tunel između dva reda kuća na čijem se kraju u daljini, negdje na sjeveroistoku, rađa bura.
Vrijeme je izgubilo svaki smisao, a ja sam zaboravio sam na sve minute patnje i učinilo mi se da mi se jedan prst gotovo odledio od uzbuđenja kad sam je vidio kako izlazi. Nije bilo nikoga uz nju, priče su se pokazale istinitima.
Bilo je hladno, vidio sam kako rukom lovi šal i mota ga oko vrata i onda žuri niz ulicu. Ja sam morao biti brži jer sam je morao stići, a osim udaljenosti i vjetar je bio protiv mene. Gurao me, udarao u glavu i prsi, zavijao mi oko ušiju kao da mlati korbačem, a ja sam se probijao i svakim korakom bio joj sve bliži.
Ljubav pobjeđuje sve, već tada sam to shvatio. I žurio sam, još samo malo i kraj nje sam, svega deset metara dijeli me od one koju volim, vjetar mi prijeti, ali se ne obazirem, još samo pet-šest metara i bit ću pored nje, ići ću na polnoćku s Anom M. i svi drugi će mi zavidjeti, ja, ne oni, ja ću biti njen.
Možda još metar, najviše dva od nje, već sam bio pružio ruke da je dotaknem, vjetar koji mi se borio s tijelom počeo je gadno smrditi.
Kakva mu je samo to smicalica bila, pomislio sam. Miris je bio onaj isti kao kad netko pusti vjetar.
Pomirisao sam još jednom, okrenuo se, pogledao niz cestu, iza mene nije bilo nikoga, pogledao ispred sebe, ispred je bila samo ona i onda se sav naježio i zastao.
Gledao sam Anu M. kako žuri na polnoćku, kako odlazi od mene i jedina stvar u koju sam u tom trenutku bio siguran nije bila da ljubav pobjeđuje sve već da ja nisam bio taj koji je prdnuo.
Ovo je priča o Božiću za koji sam na dar dobio goluba. Ana M. je poslije tog dana i dalje mogla napraviti najljepšu zvijezdu i svi su, osim mene i dalje bili zaljubljeni u nju.