Stipo Lučić
Na zrakama sunca, livadama plovimo ljetnim
U razgovoru ugodnom, okupani mirisom cvjetnim.
Vjetar joj mrsi kosu, darivamo se riječima dragim,
Milujemo mislima i penjemo proplankom blagim.
Sad tu, sad tamo, dječački razdragan biram najljepše cvijeće,
Na vrhu, nehotice kao, pružam joj kiticu. Od srca? Od sreće?
Ushićenost iznenadnim poklonom! Ruka se ruci dade.
Dodir, bliskost, vrhu nas nose, vjetar nam riječi krade.
Ruka u ruci, rame uz rame, šutnji i očekivanju ostavljeni.
Strepnje i nade.U izmaglici dalekoj pogledi nam izgubljeni.
Latica cvijeta nekog, nošena vjetrom u kosi joj sjela.
Bliski, povezani, opijeni mirisima cvijeća i tijela.
Pogled u oči, sjaj u ogledalu duše, misli su skupa.
To je to, trenutak je blizu, srce u trku, lupa.
Dah stade, usne žedne, ponuđene, traže, mole.
Usna na usni, tek dodir. Ushit nosi naše duše gole.
Lahorom vjetra odvojeni od svijeta, u vremenu izgubljeni,
Na proplanku cvjetnom, na vrhu svijeta, u raju, zagrljeni.
Da, uljepšali ste mi cijeli dan.Toga dana događale su mi uistinu samo lijepe stvari, a i prva kava popijena je uz čitanje Vašeg uratka. I obvezno – uz stranice našeg HGB.
Hvala i vama Marija, počašćen sam ako vam se sviđa i posebno ako sam vam uljepšao dan.
Ovim toplim i nježnim stihovima uljepšali ste mi dan. Hvala Vam na tome!