piše: Stipo Lučić
Sad po toj planinskoj livadi raste šuma. Vjerojatno mladi bijeli bor, jelika ili omorika, prava jela i jela zlatika, ali bijeli bor je najbrojnije crnogorično stablo na tim nadmorskim visinama, u tim krajevima.
Nekada je to bio, za današnje pojmove, ogroman planinski posjed moje obitelji. Kako je pričao pokojni dida, sastojao se od planinske livade površine “pedeset kosaca”, a isto toliko šume.
E sad, koliko je to površinski? Kod nas se računalo u dulumima, a jedan dulum je tisuću kvadratnih metara. Jedan kosac je za jedan dan u planini mogao, s dobrom kosom kovanicom, pokositi oko dva duluma. Pa računajte.
U ono vrijeme gotovo sve obitelji imale su planinski posjed, sa spomenutom livadom i šumom, a na jednom dijelu livade, obično uz dolazeći put, bila je izgrađena planinska kuća, ili ljetna kuća.
Po ondašnjoj tradicijskoj gradnji takvih objekata, pod jednim krovom bila su smješteni i ljudi i stoka. Ljudi u manjem dijelu, a stoka u većem dijelu “kućare”, kako se tada zvala. Na katu su bile koze koje su se verale usporitim stepenicama-basamacima uklesanim u stablo jelike, položeno nakoso sa zemlje do ulaza na kat, a u prizemlju su bile ovce i krave.
Jedan dio služio je kao ostava za sijeno i ostale potrepštine za život ljudi i stoke u planini. Tu je neizbježno ognjište, par polica od grubo tesane jelovine i ležajevi od takođe jelovih oblica, napunjeni planinskom sitnom i oštrom travom, koja je opijajućim mirisom odvlačila u snove umorne težake kad bi se prije samog mraka spustili u njih.
Struje naravno nije bilo ni u selu, čak ni u manjim gradovima, a “gaza”-petroleja, tada još nije bilo kod nas. Uglavnom je za rasvjetu korišten “luč” dio stabla bijelog bora, koji je jako bogat smolom i mogao je dugo gorjeti obilnim plamenom ili svijeća voštanica.
Kućara je bila sva od drveta, bez ijednog komada metala. Za spajanje drvenih oblica, dijelom otesanih sjekirom, koristile su se “čivije”- drveni čavli.
Te godine, moglo je to biti oko 1920-te, moj dida, koji je tada imao dvadesetak ili možda čak manje godina, i jedan najmenik bili su određeni, od strane kućnog starješine, otjerati višak stoke u planinu.
Bilo je to vrijeme kad se živjelo u velikim obiteljskim zajednicama, pa su neke brojale čak i do četrdesetak članova.
Što je to najmenik? Obično su iz siromašnijih porodica roditelji davali jedno ili dvoje, od mnogobrojne djece, nekoj bogatijoj obitelji, na službu. Najmenik je radio sve što je bilo potrebno, najčešće oko stoke, a plaća mu je bila stan, hrana i odjeća.
Možda zvuči surovo, ali kad pogledam danas, čini se da su većina radnika -najmenici. Svi se borimo uglavnom za stan, hranu i odjeću i oni koji si to osiguraju smatraju se uspješnima.
A zašto se “višak” stoke “dizao” u planinu? Sve ovce i koze, junad i poneka krava slale su se na ispašu u planinu, a kod kuće su ostajale muzne krave, naravno za prehranu obitelji, volovi i konji koji su služili za obradu zemlje. U planini bi stoka pasla do kasne jeseni, a onda bi pred zimu opet silazili kući.
Tog određenog dana, ranom zorom, natovarili su konja namirnicama, ponešto posuđa, odjeće i po dva “biljca”. Putovanje s brojnom stokom trajalo je cijeli dan, a kretalo se ujutro rano u osvit zore. Usput su napasali stoku i napajali je po planinskim potocima, a popodne bi i sami negdje objedovali skromni obrok.
U kasne noćne sate stigli su na planinski posjed, pozatvarali stoku u staju i pripremili ležajeve za noć. Još su jedva uspjeli škrto večerati. Preko dana su radili na poslovima koji su trebali osigurati uvjete za ljetni život stoke i ljudi u planini do kasne jeseni.
Već drugi dan nakon dolaska, dok još nisu ni sve potrebno pripremili za funkcioniranje života ljudi i stoke u palini, naglo je zahladnilo. Ali iznenađenje je ujutro bilo u obliku snijega do koljena. Stoka , naročito ovce i koze nisu mogle pasti travu.
U takvim prilikama puštala se prvo krupna stoka koja je “prtila” i pravila prohodne staze do šume i pojila. U šumi bi već ovce i koze brstile mlade grančice i tako se prehranjivale do otapanja snijega.
Jedno od krupne stoke, nekakvo june, slomilo je nogu u akciji pravljenja prohodnih staza kroz snijeg. U ondašnje vrijeme nije se moglo nikako pripomoći u takvim prilikama, zbog udaljenosti naselja i ljudi. Odlučili su, a po već uhodanoj praksi, zaklati june za ishranu. Kako nije bilo frižidera, a znalo se da će vrlo brzo i jako zatopliti, nije bilo druge nego sve meso skuhati i pojesti koliko se moglo. Eh, izobilja u mesu, koliko želiš!
Treba naglasiti da se u ono vrijeme, za razliku od današnjice, meso jelo vrlo rijetko, obično za blagdane i posebne prigode, tako da su mesom u ishrani oskudijevali i sami vlasnici stoke, jer se čuvalo za “nedaj Bože”, a i za redovitu prodaju iz koje su se namirivali svi troškovi u mnogobrojnoj obitelji. Jasno da su najmenici meso dobijali puno rjeđe od gazda i ostale obitelji.
U takvoj situaciji nitko ne propušta priliku najesti se mesa do mile volje, pa čak i preko toga, a dva odrasla muškarca u planini, izloženi planinskom zraku, teškim poslovima, napojeni planinskom ledenom vodom, doista su mogli pojesti “vola”. No, nije bilo baš tako.
Već pri samoj obradi mesa, zubna vodica obilato je ispirala usta gladnih težaka. Na brzinu su u jedini kotao što su imali ubacili izrezani cijeli but, kako bi bio što prije kuhan, dok su njih dva obrađivali ostale dijelove juneta. U ono vrijeme težina stoke se računala u metrima, prevedeno na današnje mjere, jedan metar je stotinu kilograma, a june je težilo oko četiri metra, tj. četiristotine kilograma. Umanjeno za otpad, čistog mesa je bilo preko dvijestotine kilograma, što je ipak bilo previše za dvojicu, iako prilično gladnih ljudi.
Naravno, jedini prilog uz bogatu, nadprosječno bogatu trpezu, bio je kruh pečen pod pekom-sačem, i kao salata poneka glavica luka koju su donijeli sa sobom, a kao piće, ledenobistra planinska voda s obližnjeg izvora. Gozba je potrajala cijeli dan, jer snijeg nije dozvoljavao ništa raditi, a stoka je mirovala u svojim odajama, čekajući bolju priliku za pašu. Jelo se gladnim ustima željih mesa. Kruha su trošili vrlo malo, jer mesa je bilo za “bacanje”, a apetit su podizali izvorskom vodom. Kako bi stari ljudi, koje sam znao slušati u djetinjstvu, znali pričati, tko se napije te vode sit, za dva sata gladan je kao vuk.
Sve se posložilo da gozba bude obilata i nezaboravna. Mogli su se pohvaliti, ali nisu imali kome u tom trenutku, da su imali najbolju trpezu u krugu stotinjak kilometara. Uz male pauze, što zbog posla, a što “zbog sebe”, jelo se do same noći, a i pred samo spavanje, za svaki slučaj. Bolje pojesti nego da propadne. A pila se obilato i voda nakon iznenadne gozbe.
U neko doba noći, najmenik je “zapomagao”. Probudio je planinskog cimera, zapomažući u bolovima i mukama. Žalio se na bolove u trbuhu. Jaukao je do jutra uz riječi utjehe cimera. Masirao mu je trbuh, istezao ga preko leđa, “naćava” kako smo se i mi djeca nekad znali igrati. Vodio ga po kućari hodati kako bi mu trbuh proradio.
Razmišljao je što li se dešava s najmenikom, a slutio je da je uzrok previše mesa u želudcu i crijevima nenaviklim na takvu vrstu hrane, a još nikad u tolikoj količini.
Nije bilo druge nego sačekati jutro. Plan je bio staviti najmenika na konja i s njim do nekog tko bi mogao pomoći, do prvog sela. No, snijeg do koljena nije obećavao ništa dobroga. Njih dvojica nisu oka sklopili do jutra, najmenik uz patnju i bolove, a cimer uz brigu i zebnju za ljudski život. Nije on imao, a tada i malo tko, bilo kakvih znanja iz medicine, pa ni one narodne.
Jedini izlaz bio je potražiti pomoć. Kako se primicala zora, jauci najmenika postajali su sve glasniji, sve bolniji i učestaliji. Konj je bio spreman već čim se malo razdanilo, kad su već slabili jauci i bolni krikovi najmenika. Već je bio onemoćao, tako da ga je njegov cimer morao sam podići na konja i užadima učvrstiti na samaru, kako ne bi pao.
Krenuli su u put neizvjesnosti. Gaziti snijeg ispred konja, povremeno na ravnim dionicama iza konja, nije bilo lako, najmeniku na konju, još i najteže i najgore. Nakon “cigar duhana” puta, majmenik se utišao. Dida je pomislio da mu laknulo i da je malo drijemnuo nakon olakšanja. Nastavili su put šuteći.
Grane su u šumi pucale pod mokrim snijegom koji se izlaskom sunaca već počeo topiti i koji je kao takav izuzetno otežavao kretanje nepripremljenih putanika za tu priliku. Nije bilo čizama u to vrijeme, nosili su se opanci-putravci, preko suknenih čarapa i svaka i najmanja kap vode prodirala je do kože nogu.
Nakon još jedan “cigar duhana” puta, dida je počeo dozivati najmenika, jer čudno je bilo da se ne javlja. Nije bilo odgovora. Zaustavio je konja i prišao bliže. Najmenik se nije micao niti davao znake života. Oslušnuo je disanje. Nije ga čuo. Opipao je ruke i tijelo i shvatio da su već poprilično hladni.
Uhvatila ga je panika i počeo brzo razmišljati sto učiniti. Nikakav plan nije bio izgledan u takvim prilikama. Pokušavao je “buditi” i tresti namjenika, no bez uspjeha. Nakon nekog vremena shvatio je da je najmenik preminuo. Kako i zašto? Pretpostavio je od preobilnog obroka, a to se kao jedina mogućnost spominjalo i kasnije u pričama i prepričavanjima tog slučaja u obitelji i pred poznanicima, mada su neki spominjali i moguće skrivene bolesti.
Nije bilo druge nego vratiti se nazad u kućaru, jer pod ovakvim uvjetima ne bi stigli kući za dana, a upuštati se u noćna putavanja, čak i ljeti, rijetki su imali hrabrosti, što zbog vukova i medvjeda, a što zbog vrletnog puta i mogućnosti padova i većih nezgoda.
Kako je snijeg potrajao, dilema je bila što s pokojnikom? Nemoguće ga je odvesti na konju do kuće, a nije bilo dobro ni ostaviti ga. Dida se odlučio sam poći do najbližeg sela i dovesti neku pomoć. Pred noć se vratio s dvojicom muškaraca od kojih je jedan bio stariji i iskusan oko pokojnika. Obadvojica su zaključili da je čovjek umro i da nema druge nego sahraniti ga na livadi. Iskopali su grob i sahranili ga po običajima i propisima katoličke crkve, a jedan od dvojice došljaka je sutradan otišao izvjestiti ukućane, a ovi su izvjestili obitelj preminulog. Na kraju je bio dogovor da se preminulog, uz savjet svećenika, ostavi tamo gdje jest.
Sahranjen je pod mladom jelikom, tek metar visokom, a grob je ograđen tankim jelovim oblicama. Dida je pričao da su svakih nekoliko godina mijenjali tu ogradu i održavali taj grob koseći travu. Na uzglavlju groba bio je poveći kamen “žestac”.
Ja sam samo jednom u životu bio na tom planinskom imanju. Kućaru su u Drugom svjetskom ratu zapalili oni s druge strane, a košenje livade napušteno je prije nego sam se i rodio.
Ostala je je jedna slika iz tog mog jednog jedinog posjeta Zlatcu, naime tako se zvao taj posjed, a koju i danas mogu si predočiti.
Ispod velebne smrče koja je stršila i parala planinsko nebo, još uvijek se nalazio grob najmenika, ograđen, istina odavno trošnim i polutrulim oblicama, a kamen donekle utonuo u zemlju, tiho je ukazivao na nesretnu sudbinu najmenika.
Slika je bila dojmljiva, činilo se vječna. Grob je izgledao kao nekakvo počasno mjesto, nagrada za ovozemaljske muke i zasluge.
I to je najljepši grob koji sam ikada vidio u životu. Samotno mjesto u planini, s najljepšim vidicima, u čistoj prirodi i čini se vječnim počivalištem.
13.07.2016. god.