piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Položaj Hrvata na rubu nacionalnoga prostora uvijek je bio bremenit. Bunjevački i šokački Hrvati, koji stoljećima naseljavaju područje Bačke, Banata i Srijema, bili su tijekom tih minulih vremena podložni odnarođivanje, mađarizaciji i srbizaciji.
Od 19. stoljeća pa sve do danas, provodilo se kulturno nasilje nad Hrvatima. Još su Mađari potkraj 19. stoljeća forsirali da se Hrvati izjašnjavaju kao Šokci ili Bunjevci. Kasnije su Srbi nastavili tu istu politiku.
Subotica, kao kulturno središte Hrvata u Bačkoj, po popisu stanovništva 1910. godine bila je jedan od najvećih hrvatskih gradova, rame uz rame sa Zagrebom. Do godine 1956., u Subotici su djelovale 43 hrvatske institucije, od Hrvatskog narodnog kazališta, preko raznih kulturnih institucija, pa do tjednika Hrvatska riječ.
Sve te institucije su u svom nazivu nosile riječ ‘hrvatski’. Međutim, samo u jednom danu, komunistički komesari su pokupili sve pečate, i preko noći dostavili nove. Naravno, na novim pečatima više nije bilo riječi ‘hrvatski’, već umjesto toga ‘Šokački’ ili ‘Bunjevački’.
To nije bio početak odnarođavanja Hrvata na ovim prostorima, početak je započet davno. Hrvatsko pučanstvo je dobro samo u vrijeme “izbora” gdje je glasačka mašina koja radi u interesu većinskog stanovništva. Ta mašinerija je dobro organizirana i zna što činiti da nas umanji u postotcima. To se dobro očitovalo za vrijeme Domovinskog rata, većina Hrvata iz gotovo svih sela Bačke, Srijema i Banata su prognani, a da nitko za to nije odgovarao.
No, za vredno je spomenuti, saslušanje zaštićenog svjedoka C-47 u Hagu, bivši policajac iz Subotice, Šešeljev radikal i zapovjednik “Srpskog četničkog pokreta” za sjevernu Bačku, svjedočio je pred Haškim sudom o kampanji protjerivanja Hrvata i Mađara na subotičkom području 90-tih godina u kojoj su, kako je rekao, zajednički sudjelovali radikali (SRS), Miloševićevi socijalisti (SPS), lokalne vlasti i policija. U prljavoj kampanji su podmetane bombe pred crkve, škole, obiteljske kuće, ljudi su zastrašivani, maltretirani i otpuštani, rekao je zaštićeni svjedok C-47. “U tu svrhu primjenjivane su perfidne metode poput podmetanja kriminalnih djela osobama koje je trebalo protjerati ili zastrašiti, slanja prijetećih pisama, uznemiravanja telefonom, otpuštanja s posla”.
Dakako, u tu svrhu pritisaka na Hrvate na sjeveru Bačke u Subotici podmetnuta je eksplozivna naprava na vrata Franjevačke crkve, a nemio događaj medijski skoro nije niti ozvaničen, sklonjen je pod tepih, zaboravljen a vinovnici nikada neće biti procesuirani.
U tim vremenima pritisaka sa vojnom obavezom mnogi Hrvati su mobilizirani protiv svoje volje te odveženi u bratoubilački rat i pozicijski namjerno postavljani u prve bojišne crte ili kao tampon zone bez izlaza. Mnogi su emigrirali, ili pak protiv svoje volje napuštali svoje domove i vjekovima stvarana gazdinstva. Nasilna migracija Hrvata je sporovedena u djelo najvećim djelom u Srijemu i podunavlju dok nije manjkala migracija i u ostalim mjestima gdje su Hrvati živjeli.
Na žalost ni danas nije puno bolje. Doduše, sada Hrvati mogu koristiti riječ ‘hrvatski’ u nazivu Hrvatskih institucija, više se fizički ne progoni, ali odnarođivanje Hrvata se sustavno provodi i dalje, na druge, još perfidnije načine.
Tako sada srpski akademici i raznorazni jezikoslovci pišu gramatike i udžbenike za ‘bunjevački jezik’, a sve u cilju da se bunjevački govor, tj.. starohrvatski jezik, prikaže kao poseban jezik koji sa hrvatskim nema ništa zajedničko.
Tu su srpski ‘mentori’ naišli i na plodno tlo među nekolicinom neukih Bunjevaca, koji su ‘Isusa metlom tukli’ nakon ‘oslobođenja’ Subotice.
Na žalost, Hrvati u Bačkoj nikada u povijesti nisu imali gotovo nikakvu potporu od strane svoje matice, pa ni sada nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Zanijekati hrvatstvo dijelo Bunjevaca i identiteta Bunjevaca Hrvata i Bunjevaca ne-Hrvata plod je višeslojnih razdora unutar različitih zajednica u hrvatskom puku.
No, kako tumačiti nacionalnu skupinu Bunjevačku kad sami njihovi čelnici govoru da je njima matična domovina Srbija a u njoj su nacionalna manjina. To je jedinstveni primjer odnarođivanja Hrvata.
Uistinu pojedinci insajderi naše zajednice odnarođivanje svjesno čine iz koristoljublja, u potpori većinskog stanovništva s kojima godinama varaju pučanstvo. Tko su te osobe? Vjerojatno dobro skriveni, od očiju običnog građanina hrvatske nacionalnosti.
To su provjereni korijeni od nekadašnjih komesara, rade po starom receptu “zavadi pa vladaj” ili glumi posvađanost izmeđ časnih osoba. Popisi stanovništva pokazuje veliko odnarođavanja Hrvata koji se po dosadašnjoj praksi vrlo dobro provodi, na našu štetu, jer nekada od naroda prelaskom u manjinu, nosimo na sebi naljepnicu “nepoželjan”. Sve to se dobro koji provodi, a vješto skriva.
Rezultati popisa prikazani, 2002. godine do danas, deset godina poslije: u Srbiji živi gotovo 13.000 Hrvata manje, podaci su to s popisa stanovništva obavljenoga 2011. godine, koje je objavio Republički zavod za statistiku Srbije.
Prema podacima Zavoda, popis iz 2002. godine pokazao je da se tada 70.602 građana Srbije izjasnilo da su Hrvati dok ih je na prošlogodišnjem popisu da su Hrvati izjasnilo njih 57,9 tisuća. Drugim riječima, u devet godina u Srbiji se “izgubilo” oko 13.000 Hrvata tako da je naš udio u ukupnom broju stanovnika sa 0,94 posto pao na 0,81 posto.
I dalje najviše Hrvata živi u Vojvodini, izjašnjenih 47.033 Hrvata. Hrvati su četvrta nacionalna skupina (manjina) u Republici Srbiji, iza Roma, Mađara i Bošnjaka koji žive na čitavom teritoriju Srbije.
Pokazatelj odnarođivanje Hrvata u Srbiji je dostigao veliku kulminaciju, iz određenih razloga a gdje su krivci oni koji nisu dovoljno dali potporu hrvatskom pučanstu.
Nadalje, ako se nastavi s ovakvim nestankom Hrvata na ovom području za koju deceniju neće postojat Hrvat, svejedno dali popis pokazuje stvarnu cifru ili kako odgovara naložitelju popisa.
Do sada smo tvrdili da se vrši tiha asimilacija. Popis je utvrdio suprotno, izgubljeni Hrvati su vjerojatno tu, ali kako ih vratit korjenima kad se medijski u svakom pogledu diskriminira Hrvat na ovim prostorima.
Pogubno je kad čuješ da Hrvat slavi “slavu” a ne “imendan”, iz razloga jer dobiva na svom random mjestu slobodan dan koji ostvaruje po zakonu, ili nosi “brojanicu” prepoznavanje većinskog naroda, pozdravlja s ” ugodno “namjesto” Bog “.
Asimilacija nas nas vodi kao rijeka niz kanjon pa i sami nismo svjesni toga.
Da koliko nas bude znat ćemo tko smo, što smo, i kojoj grani hrvatskog roda pripadamo. Oni koji žele da nas nema moraće svoj trud zanemarit, dok ćemo se mi izboriti za naša prava i nećemo dozvoliti da nas dile, pišu i grde našu povjest, vjeru, prisvajaju tradiciju, i to čine zbog svojih ličnih materijalnih interesa.
Žalosno ali istinito,dokle got se velike države međusobno svađaju,hrvatima je jedina šansa da prorade zajednički na slogi i zajedništvo nacije.
Zato u mjesto rušenja povjesnih spomena,gradimo za budućnost sjećanja,nove vidikovce skulpture zajedništva.
Na našu žalost, mi Hrvati smo samo u rijetkim
povjesnim trenutcima bili jedinstveni. Sve ostalo
vrijeme ponašamo se razdijeljeno što obilato
koristi protuhrvatska politika i ovo što pišete
to potkrijepljuje.
Kako ohrabriti naše sunarodnjake na svim pro-
storima izvan Hrvatske, morala bi biti dobro smi-
šljena politka Odbora za nacionalne manjine.