Piše: Ivan Tumbas
Na sjeveru Vojvodine točnije u Subotici je središte najveće Skupine Hrvata koji žive na prostoru Republike Srbije, te na osnovu te činjenice u ovome gradu, po zadnjem popisu koji je proveden živi 200 000 stanovnika. Rezultati popisa pokazuju da odumiranje Hrvata na ovim prostorima sistematski se provodi od većinskog naroda, s njim i sve što je imalo predznak Hrvatski u svim sferama.
Vrijedno je reći da je Subotica u prošlim vremenima u periodu bila veći grad od Zagreba sa brojem izjašnjenih Hrvata u tome vremenu, te uspješnim oblikovanjem nacionalne svijesti, zbog činjenice da je grad ostao izvan matice Hrvatske svo vrijeme i nije bio dijelom autonomne Hrvatske, niti u zasebnoj upravnoj jedinici u kojoj su Hrvati bili izrazita većina, kao što je bila Dalmacija, nego u izrazito asimilirajućoj jedinstvenoj Ugarskoj.
Tamošnji su Hrvati ostali izvan zamaha preporodnih događaja u Hrvatskoj i Subotica nije postala glavnim Hrvatskim kulturnim središtem, nego je to postao Zagreb. Po popisu 1919., u Subotici je bilo 65.135 Hrvata (mahom iz skupine Bunjevaca). Po popisu 1931., u Subotici je bilo 45.792 Hrvata od 100.058 stanovnika. Zadnjim popisom izjašnjenih Hrvata u Republici Srbiji ima 57.000. Bunjevački Hrvati gledajući Bačku, doživljavaju tihu sistematsku “sječu” sveukupnog hrvatskog znastvenog, kulturnog, političkog, djelovanja dok je u sadašnjim vremenima došlo do još perfilnijeg djelovanja prema Hrvatima, gdje određene strukture dijele jedan narod na Bunjevce – Hrvate.
Hrvatska diplomacija ništa ne poduzima. U nedavnoj izjavi Predsjednika Nikolića spominje se sljedeće: ” Niste ni Hrvati, ni Srbi već posebna skupina”. Što bi neke druge zemlje rekle u obranu svojeg naroda?
Sjetimo se kad su Rumunji stali u obranu Rumunjske nacionalne manjine koja živi u Srbiji. Rumunjska je prijetila blokadom Srbije, tvrdeći da prava Vlaške nacionalne manjine nisu u skladu s europskim standardima.
Ta cijela stvar počinje neugodno podsjećati na Bačku i Srijem, gdje imamo podjelu na: Hrvate, Bunjevce i Šokce (u Srijemu). Za bivše države (Jugoslavije, ako se netko toga još sjeća), to nije bio problem; postao je nakon 1990. -te, kada su novonastali režimi krenuli koristiti te male razlike u političke svrhe.
Miloševićev režim nastojao je Bunjevce prikazati kao posebnu manjinu koja nije Hrvatska, a režim Vojislava Koštunice to je nastavio. Slično je bilo i s Vlasima koje se htjelo – iz nekog razloga – odvojiti od ostalih stanovnika Rumunjskog porijekla.
Neki od spomenutih kao da su našli vlastitu političku računicu u tome, kako to već biva u takvim “nervoznim vremenima”, pa smo dobili prilično nepotrebne i neukusne igre na temu Bunjevci – Hrvati i Rumunji – Vlasi. Razdijeljeni, slabo organizirani, u slaboj pomoći matične domovine, ostavljeni smo na asimilaciju koja udara u sve naše institucije koje još nekako fukcioniraju.
Čitatelji, ove retke što sam napisao je sadašnje stanje Hrvata u Srbiji koji žive u sredinama gdje nisu dobro kotirani, ali su ustrajni i čekaju boljitak.