Gibarački soneti
Slavko Žebić
Zar su tol´ka ljeta prošla? Kada prije?
Mjesec zasto ko i onda, stao iznad božje kuće
Srpanj već je, žega, sparno. Žito zrije,
pod kestenom mi smo opet, kao nekad, kao jučer.
Trajalo je kratko, šteta. Dan, dva prije tvoje prošnje
noć je tiha. Preko puta Pava Porčin gleda s trijema.
Mjesec zasto iznad tornja, obasjao stare krošnje.
Mladi se i noćas ljube, ja sam tu, al tebe nema.
Minula su desetljeća, to me prati kao sjena.
Tjeraju nas iz Gibarca, ništa nije kao prije.
Sjećaš li se mjesečine? Sjećaš li se još kestena?
Život čudno miješa karte, rasuti smo diljem svijeta,
najzad si u mome gradu, živimo od uspomena.
Sretnemo se tu i tamo, al sve rjeđe, to mi smeta.