piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Prekrasan je sunčan petak popodne, brzam autićem punim hrane i kućnih dobara magistralom ka skretanju za Pakoštane, te ravno cestom za Vranu.
Magistralom susrećem pokoju austrijsku mobilnu kućicu,a cestom prema Vrani pokoji traktor.
Cijelih devetnaest stupnjeva izmamilo je vrijedno stanovništvo vani u polja i svugdje se vidi netko kako marljivo radi u voćnjaku, masliniku, povrtnjaku – svemu što plodna zemlja oko Vranskog jezera sama po sebi pruža. Desno uz put je netko oslikao velika NDH slova i hrvatski grb. Preko malog mostića susrećem mjesnog poštara u popodnevnoj službi i skrećem ka župnom dvoru i crkvi sv.Mihovila gdje me čeka moj znanac don Šimun.
Dobre duše oko mene su mi pomogle skupiti ponešto stvari za dvije potrebite obitelji u ovoj rasprostranjenoj župi, ali nismo stigli simbolično odraditi to pred blagdan Uskrsa, nego prvi tjedan poslije. U biti, simbolike ne treba ni biti, dobro djelo je dobro djelo, važno da smo nekome olakšali život malčice. Njuškam po kutijama po ne znam koji put šta je sa čokoladama unutra, najveća moja muka da su se djelomično otopile unatoč svim mojim intervencijama i pokušajiima hlađenja. Nekako ćemo ih već sanirati.
Uz crkvu i župni dvor se prostire prekrasan maslinik i travnjak sa jezercem i paviljonom u kojem se održava misa ljeti na blagdan Sv. Nediljice u srpnju, a inače je površina i djeci na raspolaganja za rođendane i igru, što oni rado koriste. Župnikova mačka mi odmah dolazi na upoznavanje dok ga čekam i uživam u spokoju gledajući u svo to meditativno zelenilo i prelamanje svijetlosti kroz grane maslina. Pozdravljamo se srdačno, nismo se vidjeli dvije godine, ali se puno toga nije promijenilo tamo, kaže župnik. Dogovaramo se da ćemo do jedne obitelji otići zajedno, a drugoj će velečasni sam odnijeti stvari. Raštrkane su kuće i treba se voziti dosta, pa ćemo tako uštedjeti vrijeme.
Uvijek trezven i konkretan, don Šimun je visokokvalitetan sugovornik. Dok vozim po cestici kroz župu, komentiramo Maškovića han, jedan od rijetkih sačuvanih spomenika iz osmanskog doba, koji se sjaji u svojoj bjelini nakon recentne obnove sredstvima iz europskih fondova.Velečasni malo negoduje zbog lošeg plana iskorištenosti tog cijelog zahvata i nadasve, zbog ostataka prastare hrvatske tvrđave vranskih priora preko puta, koje se nitko nije latio obnoviti. Visoko pod brijegom, na samom rubu naselja, mi pokazuje jednu kućicu u betonu bez krova i struje gdje će kasnije otići ostatak stvari koje sam donijela. Obitelj je s četvero djece tamo u posebnim uvjetima, kućica se stapa s podbriježnim krajolikom u jedno, unutra mora da je isto tako.
Prazna je cesta do Pristega, koji je župnika isto dopao na brigu sada jer je tamošnji velečasni otišao u mirovinu. Idemo do obitelji s četvero manje djece, otac je u prosincu preminuo od srčanog udara kada je poveo dječicu sa sobom na lokalnu utakmicu, majka je nezaposlena u potpuno nedovršenoj, ali jako urednoj kući. Neopisiva je dječja radost kada otkriju loptu i slatkiše u jednoj od kutija.
–Život ti nije pjesma Havaja- , ima jedan nagrađivani dokumentarac …zbilja nije, opet se uvjeram iz prve ruke u to. Neke potpuno druge nijanse života nakon prolaska kroz novu modernu zadarsku putničku luku na putu ovamo i brojnih štekata kafića koji šuškaju cijeli dan, jedno vrijeme koje stoji u svom spokoju i pogled mu se širi u polupraznu daljinu Ravnih Kotara.
Vraćamo se gornjom cestom pored obnovljenih kuća i spuštamo među brojne zaseoke, s lijeva i desna polja pod suncem, tu i tamo koji pastir s ovčicama. Grafit portreta generala Ante uz put, putokaz za Pakoštane i za koješta drugo još.
Mnoštvo je skrivenih rana među ovim kućama, sela su bila miješanih nacionalnosti i danas to baca svoje sjene kod svih generacija. Do župnog dvora susrećemo nekoliko mještana koji mašu župniku, prisutnost crkve je dosta snažna i ljudi su povezani sa župnim uredom, a to je vjerovatno i rezultat brige i agilnosti don Šimuna dok obilazi sviju sa svojim starim fordićem. U dvoru već čeka majstor za radove i djeca se igraju na travnjaku i skakuću po paviljonu.
Pozdravljamo se do idućeg puta, a ja žurim dalje. Već je pet popodne, sunce još dosta visoko i koristim priliku da napravim koji snimak i zadržim trenutke ovog krasnog dana. Zaustavljam se kod jezera da ga vidim i osjetim izbliza, pokoji ronac i patkica žmirkaju iz svog ornitološkog rezervata prema meni i nestaju iza šaša u toplini plave boje koja je toliko različita od plavetnila mora; nema onu kristalnost i hladnoću. Daske i vidikovci djeluju dosta trošno, pomalo i škripe dok gazim čizmama preko njih, valjda neću završiti kod pataka u banjadi. Auto beogradskih tabla nedaleko od mene, jedna mlađa obitelj slika se također pored jezera, djeca se smiju.
Koliko mira i vedrine u jednom trenutku. Da barem tako i ostane sve.