piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Moje djetinjstvo je bilo lijepo, rođena sam u gradu, u radničkoj obitelji. Otac je radio u Đuri Đakoviću, a mama je kod kuće imala puno posla.
Moj djed Nikola je imao u dvorištu kovačku radionicu. Nekada su kovači bili cijenjeni ljudi, jer nisi mogao iscjepati drva ako sjekira nije otkovana ili nasađena.
„Majstor“, kako su ga zvale mušterije, svoj je zanat naučio u Gorskom Kotaru. Rodio se u Brestovoj Dragi i odrastao u velikoj obitelji. Znao mi je pričati da je s 14 godina već imao svoj kruh u rukama.
Prije drugog svjetskog rata je doselio u Slavonski Brod i upoznao moju baku. Njihov život nije bio lagan. Za vrijeme drugog svjetskog rata obiteljska kuća na Brlički je bila srušena i oni sele u Garčin gdje se i rodio moj otac. Baka je znala reći: – Nije bilo novaca ali nismo bili gladni, koristio se starinski način plaćanja ili trampa.
Vrijedni ljudi se nisu predali. Prvo su morali zatrpati velike rupe od bombi a onda su počeli gradnju i pedeset i četvrte se vraćaju u Brod.
Dida počinje raditi u Đuri u kovačnici i polako si kod kuće pravi kovačnicu s ognjištem i svim alatom.
Sjećam se da je s kolektivom često putovao na sajmove i u džepu je uvijek imao mali blok i olovku, radio je skice i kod kuće izrađivao ljuljačke, kapije i sve moguće što se od željeza moglo izraditi.
Koliko puta sam i sama bila s njim u kovačnici i puhala sa mješinom da vatra bolje gori.
Najteži posao je bilo potkivanje konja. Konji baš i nisu voljeli da ih se potkiva, te divne životinje znaju biti jako opasne kada su ljute.
Kovački obrt je radio do devedesetih godina, a onda je starost i bolest majstora Nikole zatvorila vrata kovačke radionice.
Moj djed je pokojni ali kovačka radionica je i dalje tu, naše uspomene spavaju u njoj. Ima jedna zgoda kada je jedan čovjek ponudio tisuću eura za cijelu kovačnicu. Moji su se roditelji uvrijedili i rekli da kako može i nuditi novce kada oni nikada to neće prodati. Na to sam im ja rekla da mu poruče da ćemo prodati za 10 tisuća eura. Moji roditelji su bili zgranuti, ali sam im ja rekla – tisuću za vrijednost a devet za naše uspomene koje taj čovjek nikada neće od nas kupiti.
Jako lijepo opisane uspomene na djetinjstvo i obitelj!
Lijepo sjećanje.