Iz naše arhive/ objavljeno 03.05.2015.
Adolf Polegubić
dok udišem Frankfurt
pokušavam prepoznati mirise i boje
u zoni svijesti
malo je toga ostalo
u sivilu
ništa se ne pretvara u lijepu sliku
gotovo ničega nema
a onda pogledom kroz prozor vlaka
na prvoj postaji na putu od stana do posla
dijete potrči majci ususret
slika pred kojom sve zašuti
u njemačkom vlaku sve je ionako tiho
svatko bulji u svoj iPhone
sa slušalicama u ušima
i nitko nikoga ne zamjećuje
i tako do posljednje postaje
a nakon putovanja
još se veselim
jutarnjoj kavi
i ljudima koji neplanirano uđoše u moj život
kao i ja u njihov
dan odlazi u nepovrat
na zidu uokvirena slika sjećanja
Liederbach am Taunus, 1. svibnja 2015.
Lijepo!
Nasmiješio sam se samo kad mi je palo na pamet da ste u pjesmi napisali Zagreb a ne Frankfurt i hrvatskom a ne njemačkom, ništa se ne bi promijenilo. 🙂
Za čitatelja, naravno, ali bitan je vaš doživljaj i vaši osjećaji.
Lijepi stihovi!