piše: Marija Juračić
Imam popravni ispit iz Povijesti i mislim da je to velika nepravda. Profa me pitala zašto nisam naučila zadnju lekciju, a ja sam odgovorila: „Zbog rata u Ukrajini.“
Pomislila sam da je to dobar izgovor kojeg koriste mnoge političke face cijele Europe. Za njih mi je baba rekla da su trebali pasti razred nakon dugogodišnje loše politike.
Tjerali su narode da manijakalno kupuju sve i svašta, samo kako bi pretrpavali svoje kasice – prasice. A narodi su „djeca velika i lako im je kupit igračke“ – kako je zapisao naš veliki pjesnik Kranjčević.
Baba mi je za ilustraciju svoje tvrdnje iznijela primjer jedne obimne gospođe koja je sobu 4×4 pretvorila u svoj garderobni ormar. Baba kaže da ima cipela kao da je stonoga, a ne dvonožac.
Dakle, trošilo se bezglavo i sumanuto, a vanjski je neprijatelj trljao ručice i vukao vodu, odnosno plin, na svoj mlin. No vratimo se mi na moj slučaj.
Profa me ozbiljno pogledala pa nastavila:
„Je li rat u Ukrajini kriv što nisi napisala zadaću?“
„Nije, profesorice, za to je kriva korona.“
Umjesto da mi zaključi duju, ona mi zapuca komad. Pa sad vi recite da je to pravda.
Kad sam se povjerila babi, ona je djelomično stala na moju stranu, a djelomično nije. Složila se sa mnom da je Povijest kao nastavni predmet učenicima prezentiran suhoparno, više kao dnevna politika Hrvatske u 19-om stoljeću, a manje kao povijest teških i zanimljivih zbivanja na našem području u tom dobu.
Kad sam se požalila da je moj izgovor za sve moje propuste daleko manja greška od one koju počiniše velike face, baba mi je odgovorila mudrom latinskom poslovicom:
“Quod licet iovi, non licet bovi.“ (Što priliči bogu, ne priliči volu.)
Nekako ne vjerujem da je mene moja baba svrstala među volove.