Jadranka Ivanović Bolog
Gledam u tamu
i ona mene umornu,
zavedenu sjenu,
Duha Svijeta
kako plovi na pučinu.
Tamo ima puno mjesta
da sam bude
i donese presude,
al tamo nema bola,
tog začina Istine.
Sva su moja čula
i čula moje Domovine
ko korijeni masline
i čukundjeda godine.
Osluškujem -daleko, daleko
otplovio je Duh Svijeta,
a sve unaprijed
zna vec porota..
Ah, presuda -Iskorijenjeni-
-nije nikakva urota…??!!
Gledam u mrak,
čujem Domovine vrisak-
-Iskorijenjeni,
bez zemlje slobodni,
sasvim smrtni građani!!!