Samobor – drugi dio
piše: Marijana Šundov
Samobor/12.svibnja 2015./ Nalazim se na središnjem gradskom trgu. Sve je puno boja i mirisa, a ja sjedim uz kavicu i, za Samobor neizbježnu, kremšnitu. Na prozorima okolnih zgrada je već rascvjetalo cvijeće uglavnom raznobojne lončanice koje svojim razigranim cvjetovima u nježnim proljetnim bojama ukrašavaju fasade kuća.
Trg kralja Tomislava izgledom podsjeća na trgove gradova Austrije ili Njemačke – to je onaj prepoznatljivi izgled gradova i mjesta koji su kreirali arhitekti sa prijelaza 19. stoljeća na 20 stoljeće.
Često trgovi, odnosno zgrade ponekad, nose pečat obadva stila ili je pak jedna kuća izgrađena u jednom, a druga u drugom stilu što je već kojem arhitektu bilo draže.
Mješavina stilova ili ne, sve što vidim oko sebe skladno je i oku ugodno – kuće su svijetlih fasada sa diskretnim ukrasima i crvenim krovovima. Trg je popločan, a u sredini dominira javna česma.
Skladni mostići vode preko brze Gradne do zelenila parka. Lijepo je stati na mostić i promatrati brzinu rijeke. Kada god imam vremena stanem na most, još bolje ako je most samo za pješake, i gledam vodu.
Liči li doista naš život na rijeku?
Rijeka nikad nije ista, a tako ni mi. Idu dani i ne vraćaju se. Svaki sat smo novi, drugačiji. Mijenjamo se. Sretni su oni ljudi koji znaju kako vrijeme teče i ne vraća se, i svjesno žive svoje živote. Znaju od kuda su i kamo se vraćaju.
Zastajem na mostiću, voda žubori.
Odmah na početku parka nalazi se kip gospodina u odjelu, sa šeširom, ručnom torbom i kišobranom. Stoji on u pola koraka ispred Samoborskog muzeja nekadašnje kurije Ferde Livadića i nijemo poziva prolaznike da zastanu.
Ivica Sudnik, čiji je to kip, s pravom stoji ispred Samoborskog muzeja jer je svojim publicističkim i kolekcionarskim radom u prvoj polovici 20. stoljeća itekako doprinio njegovom osnivanju. Zaljubljenik u svoj kraj Sudnik često fotografira, u potrazi za lijepim i interesantnim motivima često nailazi na predmete značajne za povijest, prikuplja ih i osniva zbirku. Bio je to početak Samoborskog muzeja. Zastajem ispred njegovog kipa i mislim o čovjeku kojeg predstavlja.
Doista sve čine ljudi. Slika svake institucije ovisi o ljudima koji tamo rade. Od ideje vizionara nastaju djela. Potrebno je samo mariti.
Neka ti bude stalo…tako ćeš ostaviti trag…u prostoru…u vremenu…u srcima ljudi.
Upravo ovdje u ovoj zgradi gradskog muzeja, a nekadašnjem domu Ferde Livadića, okupljali su se Ilirci. Prilikom posjeta Ferdi Livadiću u zimu 1833.godine Ljudevit Gaj je na komadu papira napisao stihove pjesme „ Još Hrvatska ni propala“. Predaja kaže kako ju je istu noć Ferdo Livadić stihove uglazbio.
Park je prepun boja, cvijeća i mirisa. Jasno mi je zašto je Samobor bio i ostao omiljeno izletište.
Vjerovali ili ne daleke 1840. godine postojala je redovita linija konjskog omnibusa koja je povezivala glavni grad i Samobor. Samoborski magistrat sredinom 19.stoljeća izdao je tiskanice za prijavljivanje gostiju, a utvrđen je i jedinstveni cjenik ugostiteljskih i hotelskih usluga na području grada. “Agramer Zeitung” poziva na balove i karnevalske zabave u Samoboru. Desetak godina poslije točnije 1886. osnovano je „Društvo za poljepšavanje Samobora“.
Znali su to naši stari. Sve se može poljepšati i učiniti boljim, samo ne treba čekati da to netko drugi uradi umjesto nas.
Treba se upitati što je to što mi možemo učiniti iz dana u dan, iz sata u sat, za svoj kraj, za svog grad, za čovjeka pored nas.