piše: Stipo Lučić
Postoji li sudbina? Ili postoje ljudi?
Rat, onaj II, ne ovaj naše generacije, bližio se kraju. Čak je većina nepismenih mobiliziranih seljaka shvaćala da Njemačka gubi rat, a sa njom i svi njeni saveznici.
Josip je bio u hrvatskoj vojsci, u Ustašama, dragovoljac. A i gdje su drugo išli Hrvati nego u hrvatsku vojsku, bilo Domobrane ili Ustaše, drugdje nisu htjeli.
Shvatio je i on da je kraj blizu, prebacujući se u željezničku satniju koja je osiguravala pruge u Hrvatskoj, kako bi izbjegao pogibiji. Zadnjih mjeseci rata, naslućujući kraj i propast države za koju se borio, pripremao se na povlačenje prema Zagrebu sa svojom satnijom.
U Zagrebu kaos, rasulo, dvojbe, dileme, previranja i beznađe. Vrhovništvo je već bilo na putu prema Austriji. Odlučio je ne povlačiti se sa masom vojske i civila jer je slutio da su šanse sa masom male. Bila je to dobra odluka, racionalna. U Zgrebu je dočekao ulazak „narodnooslobodilačke vojske“. Dokopao se partizanske uniforme, sa činom majora i sa takvom se danima povlačio prema zavičaju, domu i slućenoj sigurnosti.
Te je noći preplivao Savu, kako spominje jedna tamburaška pjesma, a onda je postao sumnjiv i u takvoj uniformi jer je morao proći preko mnogih njihovih sela, a oni su bili krvožedni, a bili su pobjednici. U nekom našem selu presvukao se u civilne dronjke i došao nakon mjesec dana do Bugojna, do doma, do svojih, do smiraja. Nije bilo lako, ne zbog sudbine, nego zbog ljudi.
OZN-a i KOS nadzirali su domove poraženih „državnih neprijatelja, zločinaca, kulaka, izdajnika, petokolonaša…“, pa je i Josip kao i većina ratnika koji su se vraćali, završio u šumi. Postali su Šumljaci, vojska bez uniformi, bez države, bez zapovjednika i bez nade, sa nešto oružja i puno patnje. Hranu su dobijali od svojih, od rodbine, od prijatelja bilo dolazeći noću, što je bilo opasno zbog službi koje su pratile sve, a više preko čobana ili radnika u polju koji su na dogovorena mjesta ostavljali hranu a ponekad i čistu presvlaku.
Postepeno se smirivalo i jedan po jedan Šumnjak je odlazio kući, oprezno se skrivajući po štalama i tavanima, pa tako i Josip. Čak je dobio poziv u JNA i odslužio u Skoplju, gdje mu ponudiše oficirski čin, ne znajući da je to satnik ustaške vojnice. Vratio se još jednom kući, vjerujući da je ovaj put sve gotovo.
Ali ne, vrijeme osvete još je trajalo. OZN-i ga je prijavio komšija iz susjedne općine, a koji je bio sa njim u istoj postrojbi HOS-a do 43. godine. Odveli su ga u Bihać, zadnje mjesto službovanja u hrvatskoj vojsci. Uz svjedočenje poštenih komšija i „suboraca“ po prijekom sudu i kratkom postupku donesena je presuda: -Smrt strijeljanjem!
U periodu čekanja odgovora na žalbu uspio je proturiti pismo iz zatvora do svojih, pismo sa naputcima i vapajima. A tada se svojima pomagalo, pa makar se i glava u torbu stavljala.
Jednog dana, rat je još trajao, operativne jedinice ustaške vojnice dovele su skupinu zarobljenika, većinom civile, kao taoce i zatvorili ih u željezničke barake. Kasno u noći Josip je otključao i pustio sve taoce na slobodu.
I tko će k´o Bog?
Jedna žena je na izlasku zastala. Zahvalila i rekla, ako ikad zatreba da ju potraži u tom i tom selu i rekla svoje ime i prezime.
U pismu je pisalo to ime i prezime i naziv sela, a vapaji su tražili da se ta žena dovede kao svjedok odbrane na sud.
Josipov brat i zet su krenuli u potragu, a mije bilo nimalo lako 48. godine ući u srpsko selo i tražiti ženu kaja bi svjedočila na sudu za ustaškog zločinca, jer biti iz takve familije već je bio zločin.
Na ulasku u spomenuto selo sreli su skupinu ljudi. Svakoga se tada sumnjačilo i provjeravalo, a takvima reći da si ustaški brat i još da tražiš ženu Srpkinju koju želiš odvesti na sud da svjedoči za ustašu, bila je već glava u torbi. I rekli su tim ljudima razlog svog dolaska, nisu imali kud, pa kud puklo da puklo. Podigla se kuka i motika na njih, a tada život „neprijatelja naroda“ nije vrijedio ništa.
I opet bi …
Ko će ko Bog? I ljudi!
Među tim ljudima bila je upravo i ta žena koja stade ispred kuke i motike i odbrani mrske neprijatelje, i ne samo odbrani, nego je i svjedočila na sudu o događaju jedne noći na željeznici. Svjedočila je hrabra žena za Ustašu i „ narodni sud“ preinačio je presudu i i ponovno presudio „ u ime naroda“ Josipu: – deset godina stroge robije u opjevanoj Zenici!
Maglovito se sjećam odlazaka u posjet Josipu u zeničku kaznionicu, velike ograde i kapije, golih hrastovih stolova za kojima smo sjedili, mi sa jedne, oni sa druge strane, zajedno u dvoredu sa svojim čuvarima. I pjevali su nešto prije nego su odrasli izgovorili bilo koju riječ. I nikad za tih deset godina Zenice nije došao kući. A kad je došao bilo je to neviđeno slavlje obitelji, rodbine i prijatelja.
A zgoda je bila sa komšijama begovima od kojih je jedan brat bio u partizanima. Njemci su upali u kuću i vršili prtres, a jedno punjenje municije je ostalo u kući, a koju je brižna sestra sakrila u grudi. Ukućane su Nijemci postrojili pred kućom, a Josip je kao svaki dobar komšija došao pomoći, spasiti što se da. I partizanskoj sestri ipade municija na zemlju, a Josip ju pokri čizmom, pa kad nisi Nijemci gledali stavio u džep, što je sve njih spasilo od sigurne smrti. I godinam nakon rata begovi su iskazivali zahvalnost i nesebično pronosili istinu.
I onda sustiže Josipa i ovaj naš zadnji rat.
Sudbina? Postoji li?
Ne, nego postoje ljudi koji zamlatiše Josipa tupim predmetom u 72. godini života.
I zaboraviše komšije da je taj isti Josip spašavao njih i njihove u onom II. ratu od Nijemaca i riskirao svoj život za njih. Neki nikad to nisu ni zaboravili, ali nitko od njih ne stade u odbranu onemoćalog ratnika i starca.
Ljudi, a ne sudbina.