tekst: Marko Jareb
Jesi li vidjela koliko je djeci dala pisati za domaći rad učiteljica – govori jedna roditeljica drugoj koje su se srele u kupovini, prije nekoliko godina – šta je njoj, morati ćemo joj malo potkresati krila – dodaje druga. Inače, djeca su im pohađala prvi razred osnovne škole.
– Koliko se sjećam, u prva četiri razreda osnovne škole nije bilo predmeta iz kojega nismo imali domaći rad. Čak smo iz udžbenika jednom prilikom – govori mi kolegica – te dodaje – ne sjećam se koji je to predmet bio, u bilježnicu morali nacrtati vjevericu. To je meni bio problem. Majka mi je u svoju ruku uzela moju ruku i pomogla nacrtati vjevericu, samo da ne bi ispalo da mi je ona sve crtala.
Danas se dosta čuje pitanje „je li domaća zadaća potrebna i korisna“ te kako bi „učenici sve trebali završiti u školi“. Posebno to danas u online nastavi nije moguće pa se povećao obim domaćih radova.
No, još se 2004. godine u mnogim OŠ pokrenuo školski projekt „Domaće zadaće – iznimka, a ne pravilo“. Tako se i jedna učiteljica savjetnica engleskog jezika uključila u taj projekt, jer je uvijek kaže „imala dvojbe oko opravdanosti domaćih zadaća“.
Ta učiteljica savjetnica ističe: – Razlog ukidanja domaćih zadaća u mom predmetu bila je činjenica da svi učenici nemaju iste uvjete za rad kod kuće. Pristup informacijama, stupanj obrazovanja roditelja, pomoć koju mogu dobiti razlikuje se od učenika do učenika. Evidentiranje pisanja domaće zadaće bilo je besmisleno, jer su neki učenici zadaću prepisivali u školi, a kako ih nisam sve mogla na svakom satu ispraviti pokazalo se da zadaće doista nemaju svrhu.
Što je s radnim navikama koje učenici stiču kod pisanja domaćih radova? Je li se to baš sada najbolje pokazalo u nastavi na daljinu? Oni učenici koji su otprije navikli pisati domaće radove nemaju problema s tim u online nastavi.