NORIJADA – MALO PIĆA, MALO BRAŠNA, MALO JADA

piše: Dražen Radman
Čovjek, napose mlad čovjek ima neumoljivu potrebu da se razveseli. Pravi život bi, je li, itekako trebao imati vezu s veseljem. Jer, ako ne bi bilo veselja, kakav bi to bio život i kako bi čovjek, uopće, mogao izdržati svakojake životne pritiske i smicalice?

E, sad, postoje različiti povodi za veselje i različiti izrazi samog veselja. Jedan od takvih povoda redovito se događa u drugoj polovici svibnja, kada maturanti proslavljaju završetak svog srednjoškolskog obrazovanja. Uz mnoge razdragane i pristojne djevojke i mladiće, u tim proslavama sudjeluju i oni koji koriste tzv. norijadu za otpuštanje (svih svojih) kočnica. Tako su svake godine norijade povod nekim mladićima i djevojkama da svoj prikupljeni bijes iskale na stvarima (razbijeni tramvaji, autobusi, klupe…) ili ljudima (razbijene glave, noge, ruke…), pa policijske službe toga dana imaju pune ruke posla.

Ipak, najčešća pojava nije razbijanje stvari i ljudi, nego opijanje samih sebe, bilo alkoholom ili nečim drugim. Zato, toga dana i medicinske službe imaju pune ruke posla, a roditelji punu glavu brige. Pogotovo ako se, na primjer, radi o roditeljima čija je kćer lupila bocom po glavi svog vršnjaka i opasno ga raskrvarila. Ili ako se radi o roditeljima mladića koji je malo više popio i doskočio krivo s relativno male visine, lupio glavom o beton  te zadobio ozljede opasne po život.

A ima i jedan znakovit slučaj od prije nekoliko godina, kada je nekoj grupi maturanata bilo malo to što sami sebe opijaju, pa su odlučili vinom napiti i malog 6-mjesečnog psa, dobroćudnog labradora, na kojeg su naišli, a sve u ime vlastite sreće, zadovoljstva i veselja. Rekao bih, junaci su to đavlove ulice.

Nadalje, zanimljivo mi je bilo pročitati neke komentare protekle norijade, koji su imali prilično razumijevanja za  ‘nestašluke’ mladih. Kao, stanje u državi je sasvim besperspektivno pa je normalno da će momci i djevojke biti isfrustrirani, da će se malo opijati, da će malo razbijati jedni drugima glave, iživljavati se nad slabijima i sl. Pa zar se čovjek, makar bio mlad, ne prepoznaje po tome kako se ponaša, osobito u teškim i nezavidnim situacijama? Zar se dobri mornari ne prepoznaju kad je nevera, a ne kad je bonaca, bez obzira na njihove godine?

Usput govoreći, pored tog psa kojeg su napili vinom, svo vrijeme do dolaska pomoći, ostao je jedan mladić, također maturant, i brinuo se da utješi dobroćudnu, ali uplašenu i omamljenu životinju. E, takvi se momci traže! Ne samo među mladima. Traže se oni koji će imati dovoljno sućuti, ali i dovoljno hrabrosti da se ne utope u široku rijeku inih pijanstava, kojima je natopljena ova naša lijepa zemlja. Traže se oni koji će plivati drugačije. Kojima će nit vodilja biti – ono što je ispravno, a ne ono što je in.

Još jedna norijada je, eto, za nama. Ulice su se oprale i od brašna i od jaja. Netko je to učinio umjesto onih koji su (se) posipali i gađali. Obrazi se već malo teže peru. Treba im zrcalo na kojem bi mogli uočiti ozbiljne mrlje u nutrini. Negdje u području duše i duha. Netko bi te obraze, također, trebao oprati. Ima Jedan koji to radi bez greške. No, On ne pere ako ga se ne pozove. Takva su pravila.

Prema tome, bolje da čovjek na svoj obraz počne obraćati pažnju danas, tj. večeras, nego kad mu srce doskora skroz otvrdne pa postane star, makar bio još uvijek – i lijep i mlad.

23. svibnja 2015.