Jadranka Ivanović- Bolog
Znala sam ga kratko i površno,
al znala sam sve o njemu važno,
ko što bljesak munje osvijetli
na sekundu stazu zalutalih u noći.
On htio je biti drvo snažno,
al snažan korijen mu falio,
majka ga napustila reče tužno.
On htio je imati velike grane,
al ljubav ga ostavila
i tako djecu mu nije rodila,
tako, ni grane nije imao.
posmatrala sam ga …
Jedino je nada još ostala,
jedan komad neba prozračna,
dragi Bog i Domovina,
tu je ona stanovala
u njegovom srcu napuknutome
i ona sama napukla.
posmatrala sam ga,
jer kad hoćeš
sve da znaš
pravi se da ništa ne znaš
i sve će ti se reći…
Pričao je o hrvatskom proljeću,
pticama što odlijeću i dolijću,
slušala sam ga kao da
ništa ne razumijem
i sve mi je ispričao.
Više ga nisam srela,
al sam o njemu čula,
morao se vratiti u Domovinu
i tako on sam na otomanu,
sam u četiri zida bijela,
umro srca napukla…
Domovina nije plakala,
ni mati se nije vratila,
ni ljubav mu djecu rodila,
a on htio je biti drvo snažno,
kao i svi drugi,
on htio je imati grane velike,
kao i svi drugi ,
i zašto da ne
kao i svi drugi,
pa zašto je tako kažnjen
Antun Gašpar,
sad na Mirogoju …