Roko Dobra
Jednu kalendarsku godinu (2007./2008.) komentirao sam haiku pjesme koje je pisala i obično u pola noći na svom zanimljivom blogu podstavljala poznata hrvatska haiku pjesnikinja Višnja McMaster, služeći se nadimkom laughing granny, a za koju će pak u razgovoru (u „Glasu Istre“ s Borisom Vincekom), japanski renku i haiku pjesnik, i prof. na Seikei Sveučilištu u Tokiju Shokan Tadashi Kondo, reći da je „iznimno dobra haiku pjesnikinja, a to može provjeriti bilo tko na njenom blogu.“
Međutim, neke sam joj pak haikue, ugradivši ih u sonet (podebljanim slovima, čitajući ih odozgo nadolje) komentirao samim sonetom. Jedan je od njih i ovaj mi sonet s naslovom:
PRAH VREMENA
večernja me zvona zvukovima sjete
uspijevaju prenijet u sâm prah vremena
(do predaka svojih skoknem u posjete)
kad su nikla stabla iz istog sjemena.
hladnoća se neka ubrzo uplete,
čim se licā znana ili bezimena,
poput jata pticā, okolo razlete,
uza školj i mene čvrsto pripijena …
moj ogrtač sjeća na zime im klete,
na nevere i dažd, žalobna znamena;
na zvijezde što trnu dok pauk, crn, plete
mrežu straha preko mora i kamena …
izvezen je vezom od skrletnih nîti;
pričama optočen do dna moje bîti!
(Zadar, 16, 10. 2007.)