Momčilo Popadić-Pop
NESABRANI SONET
Dragom Roku
Zločesti za vazda, a zauvijek dobri,
vjerujemo malo jer smo puni nade
bjesomučne. Žice, gluposti, ograde
okružuju pamet. Da je biti kobri
sličan, znao bi po čemu otrov mrski
prosipati. Znao bi kako samoća
grkom čini slatka i nedužna voća.
Znao bi kako su i pitomi – drski!
Zločesti za vazda, vješti samo peru,
uljudno nosimo sve te naše križe,
smijemo se ljupko dok nam kožu deru,
pa se mi penjemo – oni idu niže.
A zauvijek dobri, zločesti za vazda,
sjemenu smo nekom barem jedna brazda.
(Zadar, 11. 04. 1986.)
Roko Dobra
USPINJANJE
Momčilu Popadiću-Popu
Pukle su stube,
zgasnuo je um,
utihle trube
i valovlja šûm.
Usne ne ljube
ni cure ni rum;
sjene se sljube
kad sunce niz drum.
Pa sad sred Zadra
nariče naš Most*
kučka je kadra
oglodati kost.
Al’ čujem stope:
penješ se, Pope!
(Žirje, 21. 11. 1990.)
___________________________________
* Riječ je o komandnom mostu na podrtini trgovačkog
broda što je, svojevremeno, bila postavljena na gradske
bedeme iznad zadarske Foše za praktičnu obuku polaznika
ovdašnje Pomorske škole. Jedna od brodskih kabina, u
vrijeme naših studija (dalekih šezdesetih sada već minuloga
milenijuma), bila je brlogom ovoga poete nemirna duha, a
oko kojega su se okupljali ondašnji poklonici božice Erato i
boga Bakha, odnosno varoških iliti dolinoćupovskih kavana
i konoba.