piše: Nela Stipančić Radonić
Nisam od onih koji redovito sve naglas promišljaju, ali ne mogu a ne progovoriti o svim posljednjim problemima vezanih uz Grčku, koji se izdogađaše pred našim očima i najveću krizu u EU do sada. I, naravno, još nije gotovo, a možda, zapravo tek počinje.
Procjene su raznorazne, sve do onih najcrnjih pa bih se složila s mnogima, koji smatraju da su ovo doista najteža do sada vremena za Europu, a time, podrazumijeva se, i za sviju nas.
Što nas to dijeli, što nas razdvaja, sigurno svi već odavno znaju i vide, a meni upada u oči jedna činjenica.
Htjeli mi to ili ne, ukrcali smo se dobrovoljno unutra i već plovimo na tom brodu. Koji je, za sada, jedan jedini, jer ne vidim drugoga nigdje ni na vidiku. A okolo svuda je voda, u koju ćemo svi do jednoga. Ako brod potone. Tako ja nekako razmišljam, iako sam naravno, itekako svjesna svih dosadašnjih manjkavosti na brodu – od posade, preko kapetana, pa sve do plana puta… Ali, uvijek postoji neko rješenje za to, nadam se. Jer, doista nisu nikome drage, a najmanje najsiromašnijima banke koje šakom i kapom najprije dijele kredite, a onda te stežu oko vrata i mirno žive od velikih kamata, niti su imalo dojmljivi svi ti silni činovnici, većinu kojih nismo nikad niti upoznali i nećemo.
Ipak, najveću pažnju bih ovdje skrenula na njihove nadređene, jer su oni zapravo najodgovorniji što se neke odluke guraju pod tepih, a neke se provode. A možda baš tu leži i ključ barem dijela priče.
Zapravo, duboko sam uvjerena da nema važnijeg pravila od samog pojedinca, koji ga se drži ili ne drži. Ili, da još malo pojednostavim, najprije bi trebalo ocijeniti pojedinca samog kao osobu, a onda krenuti dalje. Danas zapravo ista pravila vrijede kao i u prošlosti, samo što smo ih mi pomalo zaboravili – na čelu stoji još uvijek osoba, a ne neki stroj (barem se nadam). Svaka osoba je uvijek jedinstvena sama po sebi, ali je u ovom slučaju najvažnije, je li ta osoba mlaka ili jaka? Sve ostalo su većinom posljedice postavljana upravo onih na čelu. I zato je veoma važno, zapravo najvažnije, da na čelo iskoči najbolji, najkvalitetniji i najzaslužniji.
E sad, je li to doista tako?
Upravo mi pada na pamet, recimo, sadašnji predsjednik Europske komisije (dakle, izvršnog tijela koje predstavlja EU u svijetu i koje nadzire države članice i provode li one svoje obveze ili ne), Jean Claude Juncker (2014-2019) i njegov prethodnik, J. M. Barroso. Nije li razlika između njihova vladanja više nego uočljiva?
Čim je došao Juncker, mnoge stvari su se počele rješavati, dok se tek sada čini da je njegov prethodnik sve probleme, izgleda, prespavao (da budemo nježni prema onima, koji nisu “ništa znali”). Dobro, ima i onih, koji misle da su svi oni isti, ali ja u to ne želim vjerovati. Bilo u ratu, bilo u miru, odgovornost mora biti pojedinačna, a ne kolektivna, inače, čovječanstvo ne bi imalo baš nikakvog smisla.
Eto, upravo se pitam, je li se ovaj ples po tankoj žici sada Komisija moglao puno ranije već zaustaviti, kada govorimo o silnim kreditima i zaduživanju Grčke? I ako je mogla, a sigurna sam da jest, kako bi stvari izgledale da je tijekom tih “prospavanih” pet godina sjedio Juncker umjesto Barrose-a na njezinom čelu?
Pitanje svima za razmišljanje. I toliko samo o odgovornosti.
I da ne bude zabune, nadam se da niste zaboravili sve pritiske i napetosti oko njegova izbora. Eto, čak je i naš premijer nakon summita izjavio da je Juncker (citat): “jedan razuman, dobar i normalan, ako smijem tako reći, kandidat za predsjednika Eurospke komisije”( skinuto s portala dnevnik.hr, od 27.6.2014.)
Usudila bih se to ovako konstatirati – Europa je bolesna utoliko, ukoliko ima bolesnih, tj. neodgovornih pojedinaca u glavnim dijelovima svoga tijela.
Sve ostalo je više posljedična veza, koju veoma dobro koriste zapravo oni koji ne žele ovakvu političku Europsku uniju, već nekakvu drugačiju, drugačijih ideologija i pravila igre. Jednom riječju, sve suprotno od ovoga što smo do sada imali. Naravno, ima i onih kojima je naša regija granica svih granica, što se tiče udruživanja, pa je na njih doista teško računati da bilo što vezano uz Eurospku uniju uopće ikada pohvale.
Stoga, mislim da su malo preuranili sa slavljem svi koji misle kako će se jednim jakim i čvrstim odustajanjem od svih dosadašnjih važećih pravila prokrčiti jedan novi i bolji put dalje. Da ne kažem bolji svijet! Mnogi ljudi su u to spremni i povjerovati, iako ne znaju ni upola, što se još sve valja iza brda … A promjena samo radi promjene mi se čini veoma opasna i neodgovorna aspiracija, koja je zahvatila i dio naše populacije u zemlji (a o susjedima da ne govorimo).
I zato, ne bi bilo na odmet, ipak, više opreza u pravcu promišljanja nekih budućih promjena (neke su ipak neminovne), ali za one radikalne, doista ne znamo ni iz daleka, po kakvom se to zapravo i čijem receptu pripremaju, pa bi trebalo i dalje pažljivo i smireno promatrati cijelu ovu zbrku, kao jedan veliki nered u kuhinji. Ili barem s dvostrukim naočalima – onima za blizinu (čitaj EU) i onima za daljinu (neki novi gazda ili više njih, još se ne vidi).
Jer, nekako se sve više upravo to uočava – mnogi nude svoje recepte i prijedloge za dalje, ali ne kažu, kako bi to konkreno izgledalo? Ili, čega bismo se onda trebali odreći? Ili, na koje kompromise bismo onda trebali pristati? Jer, kao i u životu, nigdje nema idealnog.
Europa je doista pogriješila i to nije ni prvi, a vjerojatno ni posljednji put. No, ako samo malo ozbiljnije pogledamo ponašanje, recimo, dosadašnjih grčkih vlada, onda se vidi da su i one griješile. I to sve do jedne. “To je kao da ste narkomanu davali još više droge i mislili da će ozdraviti. Baš me zanima kako bi to bilo moguće”, izjavio je jedan djedica iz Grčke. Nije li i to glas naroda? I to veoma razuman (“Reportaža iz Grčke”, Jutarnji list).
Da, kuha se, kuha. Samo je pitanje, što će se na kraju skuhati u tom loncu?
Možda se unište i svi zdravi sastojci što su na početku unutra bili. I kako se onda nadati ozdravljenju? A jesmo li uopće među onima, koji to žele ili pak, onima koji zapravo ne žele?