Roko Dobra:
PROPINJANJE GLADI
Tonku Maroeviću
U pjesmi se može desiti baš svašta:
studen može sići do vriska joj kosti;
ako pjesnik, dršćuć, njenu svjetlost mašta,
ona mu, izmičuć, maglama pakosti;
prst varljive kobi nerado kad prašta
onom koji stihom bespuća premosti
da nebo dotakne, stog duša ispašta
drznuv se obilja umjesto da posti;
eno se još ondje, nemoćna, u tami,
preponizno moli uvijek istoj nadi
a proljeća lete dok ih ne urami
rasplinuti oblak u mlakoj nasladi;
ideale mrveć tek vijore prami
i u krvi pjesme propinju se gladi.
Tonko Maroević:
RIME MORA
Za Roka Dobru
Od koga riječi gustoću da prime,
slankasti okus, pokret živog stvora,
od koga sonet gipkost steći mora,
ne iznevjerit valove i plime?
Od koga slova beskraj plav da snime,
da upoznaju kruh sa sedam kora,
da budu spremna za plov pjesmotvora,
a da mu sveto ne izreknu ime?
Ne prestajuć se divit svijetlom čudu,
riječi za sonet vijek će spremne biti
kad zagledane u otoke budu.
I slova će se pridružit im trudu
te u stihove valova se zbiti,
a inače bi sve bilo zaludu.