Jadranka Ivanović-Bolog
Zaboravih ulicu što se lijeno uvija
i gubi na uglu, što je iza njega,
možda strast slijepaca,
koji se nikad nisu prepoznali.
Zaboravih mirisnu bašču punu cvijeća
u mrtvom snu, mi jedno uz drugo,
i tvoj dubok dah na mome vratu,
zaboravih u tom snu sva ljeta i proljeća.
Zaboravih kako da probudim se,
a strašno sam mrtva bila,
tad progovorih – moj dragi –
jezikom kojim oboje govorimo.