Jadranka Ivanović Bolog
Nekad je to bio bistar potok
u kome su se ogledali
dugovrati ždralovi u letu,
no sad je on mutna zjenica
krvavo oko bez suza.
Ništa on više ne zna
ni tko je bio, ni tko je sad
iako mu jasike mašu
i šaš se njiše podsjećajući ga
na stoljetnu šumu u kojoj je
on ko dugo čekano dijete od žene,
leden gutljaj u vrelim ljetima.
Ničega se on više ne sjeća
osim gorkog okusa pelina,
a htio bi još reći – s Bogom -vrbama,
one su bile ruke utjehe u noćima,
odgovori na pitanja kuda, kome, zašto …
Nekad je to bio bistar potok
u kome su se ogledali
dugovrati ždralovi u letu,
no sad je on mutna zjenica
krvavo oko bez suza.