Sloboda, sud, presuda i zatvor – nisu samo “vidljive” kategorije
piše: Dražen Radman
Braća Mamić i gosp. Vrbanović su platili ukupno 12 milijuna kuna jamčevine da izađu iz pritvora i pripreme obranu sa slobode. Hoće li dobiti kaznu zatvora znat će se nakon suđenja, tj. nakon donošenja pravomoćne presude.
Također, gradonačelnik Zagreba je prošle jeseni bio uhićen i pritvoren. Nakon nekoliko dana je uplatio jamčevinu u visini 15 milijuna kuna, pa je pušten iz istražnog zatvora te će se, kad dođe vrijeme, braniti sa slobode.
Nadalje, bivši premijer Ivo Sanader je koncem 2010. godine lišen slobode. I on je bio pušten iz pritvora kako bi se branio sa slobode, uz priloženu jamčevinu u vrijednosti od 12,5 milijuna kuna. Nekoliko godina kasnije, Vrhovni sud je donio pravomoćnu odluku o 8,5-godišnjoj zatvorskoj kazni.
Važnost uvriježenih ‘pojmova’
Pritvor, jamčevina, sud, pravomoćna presuda, zatvor, sloboda… Sve pojmovi kojih smo se naslušali posljednjih godina. S obzirom na devastirano stanje u zemlji i velike zasluge društveno-političkih elita za to, lako je za razumjeti da je narodu postalo jako važno je li netko pritvoren ili nije, je li pušten da se brani sa slobode ili nije, je li pravomoćno osuđen ili nije, hoće li mu biti dosuđeno 5 ili 25 godina zatvora…
Sve to i jest važno jer narod, generalno govoreći, ima neumoljivu potrebu da se ‘izvrši pravda’ nad onima koji rade protiv pravde i poštenja. Posebno nad onima koji bi trebali služiti, a ne guliti. No, čini se da u našoj zemlji većina onih koji čine kriminalne radnje ne dospijevaju na mjesto koje zaslužuju, tj. u zatvor. To, onda, kod velikog mnoštva izaziva lavinu frustracija i gorčina. Time se balon općeg nezadovoljstva i balon potisnutog bijesa još više puni te prijeti eskalirajućim događajima. Bilo u vlastitim domovima ili u vlastitoj domovini.
Sloboda izvana – zatvor iznutra!
Upravo zbog toga vrijedi nešto dodatno reći o pojmovima kao što su: sloboda, sud, presuda i zatvor. Dakle, nemojmo zaboraviti da ovi pojmovi nisu isključivo opipljive, tj. tjelesne naravi. A većina ih, gotovo uvijek, poima samo na toj razini. Hoću reći, čovjek može živjeti na slobodi (tjelesno), a zapravo živi u zatvoru (duhovno), ukoliko čini kakvo zlo.
Također, ako čovjek koji je kriv za nešto, danas izbjegne zatvor na vidljivoj (tjelesnoj) razini, to nipošto ne znači da će izbjeći sud (i zatvor) na duhovnoj razini. To je samo stvar vremena. Jer na toj, nevidljivoj i stvarnoj razini, postoje ‘pravila igre’ koja nitko ne može izigrati niti ih izbjeći. Na toj razini, vjerujem, postoji viši Vrhovni sud, više pravosuđe i viši Sudac. Tako drži svaki kršćanin, ako je kršćanin, zar ne?
”Sve će doći na svoje”
Ako je tomu tako, ako je istina da postoji druga, tj. duhovna razina spomenutih pojmova, onda ne moramo s tolikom žuči ‘proklinjati’ nepravdu ovoga svijeta, a ni konkretne krivce. Zašto? Zato što, kao vjernici, znamo da je na ovom varljivom i iskvarenom svijetu pravda varljiva i prevrtljiva, ovisno o tome ‘u čije ruke dospije’. Znamo da je čovjek, nažalost, pohlepan, potkupljiv, željan moći… Ali, kao vjernici, znamo i sigurni smo da će, prije ili kasnije, ‘sve doći na svoje’. To ne znači, jasno, da trebamo biti pasivni u zalaganju za ono što je istinito i dobro. Dapače, trebamo nastojati da učinimo boljim ovaj maleni kutak koji nam je dodijeljen na ovoj malenoj zemlji.
No, izgleda da većina nas, u nastojanju (ili samo želji) da taj kutak zemlje bude pravednije uređen, činimo elementarnu grešku pa zaboravljamo da je, ipak, najvažniji kutak kojeg trebamo učiniti boljim – onaj u vlastitom srcu!
Pogrešni prioriteti – siromašan i prazan život
Nemojmo, stoga, smetnuti s uma i činjenicu da ne postoji čovjek na ovom svijetu koji čini kakvo zlo i bezakonje, a da pritom zrači ljubavlju, mirom, srećom i zadovoljstvom. Postoji samo njihov privid sreće u kratkoći ovozemnih pokušaja da ispune život onim što ih ispuniti – nikad ne može. Također, čovjek može imati čak i pošteno zarađene milijune, a istovremeno kao čovjek biti siromašan i prazan. Ako mu je novac smisao i cilj, tj. glavno pogonsko gorivo za život. Ili ako živi za osvetu, za slavu ovog svijeta i sl.
Naime, kad čovjek ne razlikuje dobro i zlo, kad griješi s postavljanjem prioriteta, tj. kad nije priključen na glavni (duhovni) izvor, onda on ne može drugo a da ne živi lažan, zamaskiran, zatomljen i promašen život. Uopće, čovjek koji se brine samo za materijalno i prolazno, zaista ne može biti slobodan čovjek. Kad misli da je novac važniji od ljubavi, da je tijelo važnije od duha i duše, naravno da će živjeti u (duhovnom) zatvoru, makar svaki dan slobodno (tijelom) šetao po gradu. Jer sloboda nije kad stekneš, nego kad postaneš. Nije kad imaš, nego kad jesi. Kad imaš mir usred oluje u svom životu. Kad nosiš unutarnju radost koju ti ne može ukrasti ni jedna nepravda ovoga svijeta.
Dragocjeni, a osuđeni na robiju!
Zato držim da je dobro da razmišljamo i razgovaramo o tome koliko smo sebe, kao dragocjena bića, sveli isključivo na tjelesnu kategoriju. I koliko smo ‘nasjeli’ uvriježenom, ali pogrešnom shvaćanju važnih pojmova. Dobro je da razmišljamo o tome koliko nas je takav (tjelesni) stav degradirao kao ljude. I koliko takav stav utječe na sva područja našeg života: na brak, posao, odgoj, na prijateljstvo, na shvaćanje politike, na sadašnjost i budućnost, na zdravlje i bolest, na dobitak i gubitak… Jer, priznat ćemo, i nije nam baš svejedno hoćemo li živjeti ili vegetirati život. I nije nam baš svejedno čeka li nas život ili smrt poslije smrti.
Da polako zaključim, svesti svoj život, bili mi kriminalci ili ne, isključivo na brigu oko tjelesnog i prolaznog egzistiranja, jest ništa drugo nego osuditi sebe – na doživotnu robiju! Naravno, istu robiju služe i oni kojima je glavna životna čežnja da zatvorenike iz druge ćelije dovedu do toga da shvate da su baš oni (više) krivi za događaje iz prošlosti, za ovo u sadašnjosti, čak i za ono što će biti u budućnosti! Hej, kakav domet čežnje jednog čovjeka! Zar ne bi mogli bolje od toga?
Poći do Upravitelja po slobodu!
No, kad već pričamo o krivnji, u redu, neki ljudi (‘veći zatvorenici’?) objektivno mogu biti (više) krivi – pred ljudima. Ali pred Bogom, svatko od nas ‘ima dovoljno masla i posla’. Jer nitko neće, u konačnici, odgovarati pred drugim zatvorenicima. Odgovarat će pred Upraviteljem, jedinim koji je dobar, pravedan i čist. Koji želi i može (duhovno) osloboditi svakog zatvorenika koji prizna i kaje se pred Njim za svoj grijeh, za svoju manju ili veću krivnju.
Zbog toga bih rekao da nam je svima potreban Onaj koji je rekao: ”Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8:36). To nam je prvo. Sve drugo je – drugo. Dok se zbilja ne umirimo u Kristu, lutat ćemo, bjesnit ćemo, varat ćemo i biti prevareni. I kao pojedinci i kao narod. Bit ćemo nesretni, čak i kad budemo ‘pobjeđivali’ u borbama ‘za našu stvar’.
19. srpnja 2015.
P.S. Što se pak tiče jamčevine, to nekima može upaliti ovdje dolje. Možda se i uspiju ‘provući’. Ali kad svi dođemo gore, nitko neće moći ponuditi niti milijune, a niti ‘siću’. Ništa osim svog – ‘golog života’ i onog što smo skupili od neprolaznog i čistog blaga.