NARODNA BORBA BUNJEVACA I ŠOKACA …prvi dio
piše: Ivan Tumbas
Bunjevci i Šokci nisu najedanput došli u krajeve u kojima danas žive. I jedni i drugi su dolazili postepeno, u većim i manjim skupinama, pa su te seobe trajale više od jednog stoljeća.
Bunjevačko-šokačkih Hrvata bilo je u Bačkoj prije Mohačke bitke, dakale prije 1526. godine. Šokci su u većem mnoštvu došli oko 1530. i kasnije u Bačku.
A glavna seoba Bunjevaca u današnje krajeve bila je u drugoj polovini 17.stoljeća, i to 1686.godine. Onda je došlo najviše bunjevačkih Hrvata u današnje krajeve pod vodstvom otaca franjevaca iz provincije Bosne Srebrene. Onda je tek današnji zavičaj bunjevačko-šokačkih Hrvata postao pretežno njihov i tek onda je dobio pravi i neizbrisivi i vječni biljeg hrvatstva, koji će ostati sve dotle, dok nas bude među živima, jer taj je biljeg proviđen krvlju, koja se ne briše tako lako.
Odakle su došli Bunjevci i Šokci ne može se sasvim sigurno reći. Sigurno je jedino to, da su došli iz hrvatskih krajeva.
Općenito se misli da su Bunjevci došli iz Hercegovine, i to iz područja rijeke Bune, po kojoj se tumači ime Bunjevac. No, ima još nekih tumačenja, koja ne moraju biti sasvim bez temelja. Misli se,da su Bunjevci došli u novi kraj iz Hercegovine putem kroz Dalmaciju i Liku, gdje su se neki i zadržali. To mišljenje potvrđuju mnoga novija istraživanja, neobična sličnost prezimena i još više govor u nekim dalmatinskim i ličkim krajevima, gdje se i ljudi nazivaju Bunjevcima.To dokazuju i istraživanja bunjevačkog biskupa Lajče Budanoviča,koji je bačke Bunjevce doveo u vezu s Bunjevcima iz okoline Senja.
Danas je to pitanje staroga zavičaja još uvijek otvoreno, ali svi su izgledi, da će nauka i tu reći svoju odlučnu, poslejdnju i sigurnu riječ, koja ni u kojem slučaju ne može izmijeniti ništa bitno glede narodnosti Bunjevaca i Šokaca, a to je za nas najvažnije.
PRVE BORBE
Prvi put u novi zavičaj bio je krvav i trnovit, a prve borbe s Turcima donijele su pobjedu bunjevačkim Hrvatima, koji su krajem 17. stoljeća s mačem u ruci osvojili današnje krajeve.
To je bio prvi početak neprestanih okršaja s Turcima i Kurucima koji su pustošili bunjevačke naseobine, i to uvijek onda kad su gotovo svi muškarci bili negdje daleko pod zastavom.T
urci i Kuruci su nemilosrdno ubijali bunjevačku djecu i starce a zlostavljali žene i djevojke, osamljene i nezaštićene. Jedina zaštita bile su im trskovite bare i ritovi, gdje su se skrivali pred divljim napadačima, dok godine 1703. Kuruci nisu popalili ludaške ritove,u kojima je izginulo u groznim mukama mnogo bunjevačkih Hrvata.
Taj grozan pokolj nevinih žrtava i nezaštićenih ljudi izazva otpor i ogorčenje bunjevačkih Hrvata,u čijim žilama progovori stara krv spremna na borbu nametnutu od drugih. I zbilja, svega četitri godine kasnije (1707.) potuku bunjevački Hrvati Turke kod Kečekemeta pod vodstvom svoga kapetana Luke Sučića.
Pobjeda je bila velika i značajna i posljednji važniji okršaj s Turcima. Bio je tu završetak prvog dijela nacionalne borbe bunjevačkih Hrvata, borbe s mačem protiv Turaka a pod vodstvom najvećeg bunjevačkog Hrvata iz prvog razdoblja te borbe, kapetana Luke Sučića.
Time svršava prvo razdoblje narodne borbe bunejvačko-šokačkih Hrvata, borbe s Turcima.
MAĐARIZACIJA I PREPOROD
Drugo je razdoblje narodne borbe Bunjevaca i Šokaca bilo mnogo duže, značajnije i teže.
To nije bilo više razdoblje borbe s oružjem nego borbe duha, i to neravnopravne borbe malog broja ljudi, zapuštenih i nezaštićenih ljudi protiv jednog cijelog naroda, cijele jedne države. To je borba protiv nasilne mađarizacije, koja nije birala sredstva i nije poznavala pravdu. Mađari su htjeli nas bunjevačko-šokačke Hrvate pošto-poto mađarizirati.
I baš kada je to nasilno podjarmljivanje počelo uspijevati u gradovima, došao je jedan naš čovjek, suradnik i vršnjak bana-pjesnika Ivana Mažuranića i povjesničara Franje Račkog: bio je to najveći bunjevački Hrvat i naš prvi preporoditelj, naslovni biskup bosanski, Ivan Antunović, koji je najsvjetliji lik bunjevačke prošlosti. Njegov je rad najzaslužniji za bunjevačko-šokačko hrvatstvo. Ivan Antunović je visoko uzdigao luč prosvjete i narodne svijesti na našim bačkim salašima. On je probudio svoje bunjevačko-šokačke Hrvate, spasio ih od podjarmljivanja, pokrenuo našu štampu i spasio ono što se već činilo izgubljeno.
Biskup Antunović je g. 1870. počeo izdavati “Bunjevačke i Šokačke novine”. Sam ih je uređivao, sam pisao, sam ih je razašiljao. Kad bi svršio svoje službene poslove, obilazio bi, usprkos slabog zdravlja, na običnim salašarskim kolima od salaša do salaša, upućivao ljude, davao im knjige na našem hrvatskom jeziku i budio hrvatsku svijest.
Protivnici su ga napadali i sumnjičili. Mađarsko ga je svećenstvo optuživalo kod viših vlasti, ali Antunović je ostao borben i nepobjediv.
Biskup je izdavao novine, mjesečnik i vlastite knjige, a njegovi su probuđeni suradnici osnovali u Subotici Bunjevačko-pučku Kasinu, koju je mađarsko ministarstvo nakon mnogih traženja dozvolilo, ali samo kao Pučku Kasinu (bez bunjevačkog imena).
Pučka Kasina je od svog osnutka pa sve do nedavna, glavno žarište hrvatske misli i među Bunjevcima i Šokcima, ona je glavni nosilac narodne borbe protiv pomađarivanja i zato je bila trn u oku mađarskih vlastodržaca.
Učenik biskupa Antunovića, Bozo Šarčević, osnovao je i političku stranku, koja se zvala Bunjevačka stranka i koja je za kratko vrijeme osvojila sve naše ljude.
Ali, Mađari su sve nasilnije provodili svoju namjeru da nas unište.
Na svim poljima javnog rada oni su progonili bačke Hrvate. Naša društva su zabranjivana u Subotici, u gradu gdje živi 3/4 hrvatskog življa. Što više pod prijetnjom batinjanja i globe bilo je zabranjeno govoriti hrvatski. Pomađ
areni katolički biskup Gavro Patačić kažnjavao je sve one koji bi progovorili u crkvi hrvatski. Učitelji su batinali hrvatsku djecu kada bi progovorila hrvatsku, materinsku riječ. I mađarsko je svećenstvo nastojalo Bunjevce i Šokce mađarizirati, pa je radi toga znalo, na žalost, doći i do pravih okršaja u crkvama, kako je bilo u Bajmoku, Kaćmaru i Sv.Ivanu.
Najviše je nepravde nanijelo madžarsko svećenstvo našim ljudima u Santomu. Nikakve molbe, ni memorandumi, koje su bunjevačko-šokački Hrvati slali župniku, biskupu, ministarstvima i svim mogućim vlastima, nisu koristile i nisu ispravile nepravdu. To je tako ogorčilo ljude da je na žalost skoro cijelo Santovo 1200 Hrvata, PREŠLO NA PRAVOSLAVLJE 1899. godine.
Taj se prijelaz na drugu vjeru dakako ne može opravdati. Junaštvo je ustrajati i u najtežim prilikama.A eto ti Bunjevci iz Santova bili su malodušni, očajni, pa su klonuli. Još i danas strše u malom Santovu koje je ostalo u Mađarskoj, dva tornja: jedan je crveni i u njemu se uzdižu molitvice zadnjih ostataka tamošnjih naših Bunjevaca, a drugi je plav i stoji još i danas kao dokaz, kuda je dovelo nesretno pomađarivanje neke naše ljude.
Bilo je još mnogo teških i krvavih borbi s Mađarima,koji nisu popuštali, ali su bunjevačko-šokački Hrvati, ujedinjeni i složni,z nali barem na neko vrijeme izvojevati prava i uzeti položaje,koji im pripadaju.
To drugo doba narodne borbe bunjevačko-šokačkih Hrvata trajalo je do godine 1918. te je donijelo borbu s Mađarima, borbu za Hrvatstvo, protiv pomađarivanja.
Ta borba je donijela pobjedu bunjevačkih Hrvata. Isto tako kao i ona prva borba protiv Turaka.
Godina pobjede protiv Mađara bila je 1918., koja je donijela i sasvim novi život i nove prilike …