Stipo Lučić
U samotnoj noći
nestane vrijeme,
zar satovi su doista stali?
S tobom utihnu kazaljke,
negdje drugdje vrijeme curi,
naše je stalo.
I dok smo u bezvremenu,
u nekom kutku svemira,
u noći nezaboravnoj,
nježno me bockaš.
Ubodi tvoji opojni su,
noć pretvore u zoru,
tiha se slutnja rađa
u stihovanju ugodnom.
Drhtava tijela skupa su,
pogledi čežnjom stopljeni,
prsti željama isprepleteni,
usne tiho o ljubavi šapuću,
nad njima bdije k’o stražar,
jedno ljetno pokislo vrijeme