piše: Dragica Šimić
“Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10).
I danas, stoljećima nakon ovih Ilijinih riječi osjećamo se ponekad usamljeno kao Ilija u svom vremenu. Ali imamo li snage kao on suprostaviti se slavljenju lažnih bogova.
Većina im se klanja danonoćno …cvjeta trgovina dječjim organima (nedavno se na portalima pojavila snimka gdje se predstojnica klinike za pobačaje u Americi cjenka sa trgovcem dječjim organima koji je u stvari prerušeni istražitelj.)
Naveliko se danas klanja bogu novca i pobačaja, bogu preljuba u braku, bogu laži i podmetanja na poslu, bogu omalovažavanja obitelji, itd.
A više nema proroka koji će hrabro stati u odbranu istine i pravog Boga, malo je snažnih koje neće zgrabiti kolotečina vremena i ponijeti ih zajedno sa lakovjernima i slabima što nose iste dresove mediokriteta i ne osuđuju se otrgnuti iz bujice i reći: –Ne, to nisam ja, i ne želim to biti bez obzira kako mi lijepo upakiravali klanjanje svim tim bogovima.
Ispravan put je puno teži i traži puno odricanja, ali je ispravan. Pa i kad pokleknemo pred iskušenjima hrabro je staviti svoju ljudskost na kritiku, zamisliti se nad propustima i ugledati se u dosljednost velikih božjih junaka koji su nam utrli puteve vjere.
Doveli su je u malu bolničku sobu, položili na ležaj koji je bio spreman za liječničku intervenciju. Njeno malo, mršavo tijelo je bilo u panici, imala je samo 17 godina i niko joj nije rekao da bi joj se i takve stvari mogle desiti. Htjela je samo da sve svrši što prije i da se vrati u tišinu bakine sumorne kuće. Zurila je u okruglu svjetiljku na stropu, srce je lupalo od straha i neizvjesnosti.
-Što će mi učiniti, hoće li boljeti, pitala se a iz očiju su grunule prave dječje suze.
Osjetila se napuštenom i nevoljenom, zarinula je nokte duboko u dlan nesvjesna da si nanosi bol. Svjetiljka je gorjela jednoličnim, čistim, bolničkim svjetlom. Kao one noći u parku kad su bježali od ljudi, od kuće, od poznanika skrivajući se od svjetla slabe, neonske svjetiljke u zaštitničku tamu drveća i gustiša. Karlo je donio i bocu vina koje joj je brzo oduzelo kontrolu nad mislima, nad tijelom. Sjećala se da joj je bilo ugodno ležati pored njega, predavati se dodirima njegovih ruku i usana. Osjećala se sretno i opijeno, nije htjela nazad u samotnu tišinu svoje sobice, tamo gdje niko i ne mari za nju …
A onda, par mjeseci poslije požalila se prijateljici na jutarnje mučnine. Lara ju je pogledala upitno i na brzinu odgovorila:
-Gle stara, ti si trudna, idi što prije kod liječnika dok još možeš pobaciti .
–Što … pa to ne može biti, ne …nema šanse.
-Vjeruj mi dobro poznajem taj osjećaj, jer sam to već prošla. Zapravo, danas ćemo poslije škole navratiti u ljekarnu i kupiti test za trudnoću i onda ćeš sve znati.
I još od tada u njenoj glavi traje košmar. Drhtala je, tresla se, sakrivala pogled od bake, zaključavala se u sobu. Kada je rekla Karlu on je samo sagnuo glavu.
–Riješi ga se, s mukom je procijedio.
-Što… ti …misliš da je sve tako jednostavno.
Osjetila je bijes, bol i napuštenost u istom trenutku. Nekontrolirano ga je počela udarati i grebati po licu. Primio ju je za ruke.
-Smiri se, biti ću uz tebe, ali otac ne mogu biti …
Plakala je očajno prebirući po mogućnostima ali joj ništa nije palo na pamet. Roditelji su poslije razvoda krenuli svako na svoju stranu. Ispočetka su je pozivali k sebi, poslije sve rjeđe i napokon su se prestali viđati jer je i sama shvatila da ne pripada u njihove nove obitelji, uz novu braću i sestre koji su joj jasno davali do znanja da je stranac i nepoželjna u njihovim domovima.
-Moramo reći tvojoj baki…
-Ne to ne možemo!
-Smiri se, ja ću to obaviti.
-Znala sam, ista si tvoja majka …nemoj ni pomisliti da ćeš roditi. Zar nije dovoljno što se brinem za tebe, sad mi još samo treba i tvoje dijete, osula je na nju kišu optužbi i prijetnji njena baka, spemila se i otišla u ordinaciju dogovoriti sa svojim doktorom pojedinosti oko pobačaja.
Sve su učinili da je što prije dovedu do ovog gubilišta, do ove bijele sobe koja je svojom smrtnom tamom zasjenjivala svaku dobru misao, svaku nadu u život.
Baka se klanjala svojim bogovima. Crkve se klonila u širokom luku a od blagoslovljene vode zazirala kao od prokletstva. Sjećala se kako je u njenoj ladici jednom pronašla krila od šišmiša i kako joj se hvalila da joj je njena majka prenijela znanja o spravljanju uroka. Ponekad se plašila te žene koja se navodno brinula o njoj.
Probudila se u svojoj sobi. Ponovo je zurila u slabu žutu svjetlost na stropu. Osjetila je da je neko drži za ruku. Bio je to Karlo. I njegova mama ju je gledala zabrinutim pogledom. Osjetila je nelagodu, gađenje i brzo izvukla svoju ruku iz njegove.
-Odlazite, zapovjedila je slabim glasom.
-Ali zašto, želim biti uz tebe.
-Ne želim te više gledati, odlazi! odgovorila je podižući ton.
Tek u samoći osjetila je istinsku prazninu. Znala je da je loše to što je učinila, mrzila je sebe, mrzila je sve što ju je okruživalo, laž i obmana su joj pokazali svoje pravo lice.
-On je bio tako ravnodušan, pomislila je.
-Ubili smo život, a njemu je sve jedno. Pa zar su ljudi takvi bezosjećajni monstrumi. Moja me majka ostavila ali bar mi nije oduzela život, ah da sam barem i sama mrtva.
Kako su dani prolazili, fizička bol je minula. Ponovo je krenula u školu, smirila se, uozbiljila. Izgubila je radost, bezbrižnost djetinjstva i nije se više osjećala mladom. Karlo je bio uporan, htio je biti s njom i nikada više nije spomenuo ono što im se desilo. A ona se često pitala, kako su prolazile godine, da li je bio dječak ili djevojčicica i kako bi izgledalo to dijete sada da je živo, kako bi se ona snašla u ulozi majke.
I zato za Karla više nije osjećala isti zanos. Baka je insistirala na njihovoj vezi a ona ga je ravnodušno pustila u svoju blizinu. Ponekad je razmišljala o Bogu, pravom i originalnom …stvoritelju i ocu i samo tada bi se osjetila sretnom i zaštićenom, ali živjela je u obitelji zakletih nevjernika a Karlovi roditelji su bili agnostici. Kada bi baki spomenula da želi otići na misu bio bi to trenutak proklinjanja i psovki i brzo bi odustala od svoje prvobitne namjere.
Jednoga vreloga jula sjedila je na kolodvoru čekajući vlak. Odlučila je da će ove godine otići bez zaručnika na godišnji odmor. Njihova veza je postala rutina kojom je Karlo vjerovatno umirivao svoju savjest ali nije imao istinsku namjeru stupiti s njom u brak i obiteljski život. Odlučila je kad se vrati da će se usuditi i prekinuti tu farsu. Već je prošlo nekoliko godina, počela je raditi i postala svjesna je da je ovaj put samo slijepa ulica njenog života.
Na klupi je zatekla sredovječnu gospođu sa kniigom u ruci i velikim koferom pored sebe. Zagledala je stidljivo ispod jednog spuštenog pramena kose ženino lice pitajući se kakav bi bio njen život da joj je ova žena majka. Bila je to njena igra. Uvijek je u drugim ženama htjela pronaći ljubav majke koja ju je ostavila. Pitala se kakav bi bio njen život da je imala postojane i dobre roditelje. Žena je primjetila njen pogled, zatvorila je knjigu i upitala ju kamo putuje. Ispostavilo se da putuju istim vlakom.
Sjele su u isti kupe i započele razgovor o običnim životnim stvarima. Povjerila joj je ovu svoju tužnu priču kao da priča svojoj majci. Gospođa ju je slušala ganuto, zagrlila ju kao svoje dijete želeći je utješiti.
Savjetovala joj je da ispovjedi svoju tragediju jer će tada moći slobodna krenuti u novi život. Objasnila joj je da nas Bog, naš otac, nikada ne ostavlja same i da je zato često osjećala poriv da ode u njegov dom, tamo gdje je voljena, tamo gdje nas ne osuđuju zbog naših ljudskih grijeha nego nam se, naprotiv uvijek pruža utjeha oprosta.
Shvatila je da je to prvi korak do njene sreće i ovo ohrabrenje je došlo u pravi čas. Pred sobom je ugledala novu nadu u život.
Teško je odbraniti se od tolikih lažnih bogova i njihova sjaja.
Imati Ilijinu hrabrost, oduprijeti se i slijediti već siguran i utrt put u vremenu, biti Ilija i poslije Ilije i susresti Boga, ni u snažnom potresu, ni u silnom ognju, ni u jakom vjetru nego u laganom povjetarcu ili samo u toploj ljudskoj riječi.