piše: Dragica Šimić
Srce jače zakuca pri svakom novom pogledu na krošnje pod zidinama kroz koje vrelo sunce traži svoj put ka očima. Uzdah obučen u plavi eho njegova glasa još se odbija drevnim planinama. Orli traže svoje visove, vjetrovi procjepe kroz koje huče poput aveti, davna škripa starih kotača zapela u suhom granju jela. Pa i ja, kao kao mala ptica selica tražim davno zaboravljena gnijezda iz starih vremena.
Sve me vuče, sve me zove u vremenom izbrisane stranice na kojima su ostali samo blijedi tragovi postojanja pa tek nejasno u njima razabirem ljubav.
Pokušam pružiti ruku, privući je preko jaza što nas zauvijek odijeli. Nevidljive se međe ispriječile na zemlji, na nebu oblaci sakrili mjesec. Postojana misao pita svoju sestru maštu kako je izgubila tanki svileni konac po kojem se vraćala u stvarnost.
-Plačeš li kada za biljezima na duši što ga vrijeme pisalo crvenim ružinim laticama, nježnim obrisima djetinjstva, mladenačkim snovima, usnama kojima sam govorio nježne riječi tvojim malim uvojcima, pita lagani vjetar što je sišao netom sa savinute jabukove grane.
-Plačem, odgovorim tiho. Kad pjesma zvijezda utihne u mrkloj noći, onda zamišljam trnje i ruže, mirišem ružmarin i trave pokraj puta i ponekad tek otme se uzdah noći srebrnoj u visine. Ali uvijek govorim sa daljinama dok gorak pelin druguje u vrtu sa kamenim patuljcima… ali ne zato što nisam sretna, ne zbog prave tuge već zbog tihog žala za otkosima, za vrhovima dalekim na kojima rastu najponositije jele. I tvoj lik skriven od snova i jave živi već dugo Vječnim Životom, nevidljiv našim ovozemaljskim okom.
-Ali vidiš polja, gdje sam ostavio svoje snove i nade za tebe, niču u proljećima u najljepšim travama, žitu i hladu vrba, promiču malim šumskim izvorima i potocima moji davni pogledi i uvijek im se ponovo vraćaš.
-Ponekad želim živjeti tvojim mirom, zaogrtati se tvojom snagom u danima kad svladaju jeseni moja sunčana ljeta, kad se posuše ljekovite trave na našim poljima i oblaci zaklone nebo i sunce.
-Ja sam tvoj vidik kojeg zadivljeno pospremaš u dušu i nosiš ga svuda sa sobom. Pokazao sam ti ljepote postojanja i neminovnost kraja. I ja sam plakao kad sam te pustio u svijet kao nježan cvijet kog su šibale oluje i ledile zime. I uvijek se veselim tvojim povratcima u iskonsko.
Uskladeni, jednolični zvuci kose što režu suhe stabljilke remete mir žitnice što se stapa tek s laganim pojanjem stiglića u krošnjama. Preplanula tijela u bijelim tankim košuljama plešu dobro uigrani ples kosaca. Napreduju raskošenim strništem, savijajći se u luk sad na jednu, sad na drugu stranu, uvijek istom odmjerenom brzinom da ne bi poremetili neraskidivu harmoniju prirode i čovjeka.
Zastaje i oštri a drugi slijede, pa se širinom razliježe oštri zvuk susreta kose i brusa što zamire u iznenadnoj, ugodnoj melodiji bećarca. Upadaju brusevi nazad u vodire obješene o kožno remenje ispod pojasa pa se opet izvajana tjelesa njišu kao u transu slijedeći ritam žita. Sunce prati svojom vrelinom njihove kretnje, crta sjenke drveća po pokošenim livadama okrećući ih oko osi, zapliće zrake u nemirne potočiće i izvore.
Žene prostiru bijele stoljnjake pod vrbe vadeći iz zavežljaja mirisnu pogaču. Zvekeću žlice dok umorni kosci brišu bijelim lanenim krpama oznojena lica. Osmijesi otkrivaju vedrinu življenja pod zaplavljenim nebom a sunce zlatom prolilo zrake kroz guste ljetne krošnje drveća.
Smijeh ne zamire na njihovim licima dok im se u očima, uvijek iznova pale sitne krijesnice. Zemlja je njihovo utočište, klasje kruh života, zrakom udišu iskonsku snagu junaka, sve što zemlji daše ona im vrati stostruko u vodi, u plodovima, u mirisima i bojama.
Stoga ne traje dugo njihov umor. Kad blagi vihor zaljulja svojim laganim krilima teške otkose, rashladi znojna čela i mišice ote se ponovo pjesma iz okrijepljenih grla kao da je zemlja otpusti zadnjim dahom svoga bića iz uzanih, mirisnih procjepa, sa vrhova surih planima sa kojih donese mirise metvice i kadulje pomiješane sa prozračnošću neba. Zaposjela je travu, zelene riječne rukavce nakratko prekinuta slabim kreketom žabica, zarasle prilaze, i ocvale međe i pronašla svoj put do ženskih srca što uzvratiše istom mjerom.
Iznenada utihnu sve..Zašutješe lahori, zamuknuše ptice u krošnjama, još ne pokošena žita stajahu s pognutim glavicama u stavu mirno, kao da odaju počast davnim stanovnicima doline i moji pogledi obujmiše zlatna polja u kojima tek ponegdje izraste zavodljivi, crveni cvijet mladosti.
Još te zove trava iz doline naše
povija se s tugom, kroz sjećanja ječi,
puštene u vjetar igraju se klasjem
i govore poljem tvoje snažne riječi.
Uspomenom svojom tražim te kroz vrijeme,
otkosi te zovu, ali tebe nije…
zaželjeh se oče tvojih čvrstih ruku
koje humak tihi svojom moći krije…
Zaboravu nijemom ne dam tvoje oči,
sjećanja na tebe ni sada ne sive.
Uvijek kad te tražim odlazim u polja
gdje pogledi tvoji još na klasju žive.
prošaputa moja duša ispod tek upaljenih zvijezda, i osjeti kako se osmjehnuše svjetovi, moj prolazan i ubrzan stopi se sa njegovom vječnošću…