piše: Ljerka Pukec
Komadić zemlje obasjan jutarnjim suncem, vinograd, polje i šuma zagrljeni. Pored njih grm bazgovine. To je Špica. Nekome običan komadić zemlje, nekome najljepše mjesto na svijetu.
Tog jutra u ožujku, tek što su pijevci pozvali vile na spavanje, traktorom na Špicu došli su mlađi i stariji muškarac. Krenuli su prema šumi, mlađi je nosio pilu u rukama. U šumi među drvećem nastala je pomutnja, čak su i ptice na granama na trenutak utihnule.
Što će se sad dogoditi? Starcu sigurno trebaju drva za ogrijev.
Hrastovi, bukve, agacija i javor čekali su odluku.Posjetioci su pažljivo razgledavali sva drva, a onda su odredili koje će se rušiti. Stali su pokraj bukve, srušili je natovarili na prikolicu te krenuli natrag u selo. Bukva je granama mahnula svojim prijateljima i svojoj Špici, za nju najljepšem komadiću zemlje na svijetu. S njezinog brijega vidio se i Mali Kalnik, mahnula je i njemu. Često se se pozdravljali iz daljine.
Stigavši u selo muškarci su bukvu istovarili na malu ledinu pokraj potočića. Glavate vrbe i vitki jalševi u čudu su promatrali. Što se to događa?
Zašto bukva nije odvezena u dvorište? Koga tu čeka na ledinici?
Nakon nekoliko dana sve je bilo jasno, bukva putuje negdje daleko. Došao je plavi kamion. Natovarili su drvo bukve i krenuli na put. Stoljetno srce bukve uzbuđeno je zakucalo. U mislima se još jednom pozdravljala s bazgovovim grmom koji je tako lijepo mirisao, s hrastovima, s glavatim vrbama, vitkim jalševima i potočićem.
Ako moram izgorjeti, neka to bude ovdje u mojoj zelenoj dolini. Kamo putujem? Zar trebam toliko putovati da bi me bacilli u vatru?
Putovala je bukva prvo uskim puteljkom, a onda su skrenuli na vijugavu cestu koja vodi prema Zagrebu, plavi kamion skrenuo je prije Zagreba na cestu koja je vodila između zelenih brijegova ravno do Marije Bistrice.
Stali su ispred drvene kućice sa zelenim prozorima, tu je živio starac s prodornim plavim očima. Nježno je pomilovao drvo rukama koje su već pomalo drhtale i pažljivo ga razgledao. Starac se smiješio i kimao glavom.
Od tebe ću izraditi drvenog konjića i kola – reče zadovoljno drvetu, kao da ga je drvo razumjelo.
U toj je kući sve bilo puno raznih daščica, komadića drva te alata koje drvo bukve još nikad vidjelo nije. Starac je izrađivao najljepše konjiće u cijelom Zagorju, frulice koje su najljepše svirale i klepetaljke koje su najljepše klepetale.
Nakon nekog vremena stara bukva se pretvorilla u mnogo drvenih igračaka, a samo njeno srce u drvenog konjića s kolima žarkih boja.
Kako je to lijepo – pomisli bukva.
I tako bukva u obliku drvenog konjića opet krenula na putovanje. Putovao je konjić u društvu s frulicama, tamburicama, klepetaljkama i tičekima na tržnicu Dolac u Zagrebu. Sviđalo se njemu na tržnici ali je u srcu drvo je još uvijek nosilo najljepši komadić zemlje na svijetu – svoju Špicu.
Jednog jutra čim su se na Dolcu otvorili crveni suncobrani došla je djevojčica i baš od svih lijepih drvenih igračaka uzela je u ruke drvenog konjića s kolima žarkih boja.
Kako lijep konjić! – mama možeš li mi ga kupiti – zamoli djevojčica.
Može zlato – odgovori mama.
Tako je drveni konjić putovao ponovo. Putovao je u plastičnom koferu i nije vidio kamo ga voze. Umoran od svega, zaspao je.
Kad je djevojčica ispred svoje kuće otvorila kofer srce bukve u drvenom konjiću je zadrhtalo od sreće.
Vratio se u svoju zelenu dolinu s pogledom na Špicu, najmiliji komadić zemlje na svijetu.
Konjić je bio presretan. Na kraju svakog putovanja najljepše je kad se vratiš kući.
Tko kaže da se na ovom svijetu ne dešavaju lijepe stvari – pomisli on.