MOJE RAZGLEDNICE …OMIŠ
tekst i foto: Marijana Šundov
Omiš, 6.8.2015./ Interesantno je kako riječi odnosno imena mjesta svjedoče nekad o povijesti, a nekad o izgledu. Što reći za ime rijeke Cetine koje ime duguje staroj frigijskoj riječi „Zetna“ – „Vrata“ , nego da ime dobro opisuje izgled ušća ove rijeke u Jadransko more.
A, upravo na ušću ove moćne rijeke smjestio se jedan od meni najdražih, srednjodalmatinskih gradića. Svojim pomalo dramatičnim, a tako romantičnim izgledom s visoko smještenim tvrđavama i surim sivo-bijelim liticama, te moćnom rijekom i kanjonom, plavetnilom mora i neba Omiš je jednostavno neodoljiv.
Stojim na mostu i gledam u daljinu gdje se Cetina spaja s morem i pitam se – gdje počinje more, a završava rijeka. Teško je odrediti.
Slično je i sa ljudskim životom – kada smo zakoračili iz jedne u drugu fazu. Jesmo li mladi ili možda već stari? I po kojim mjerilima – izgleda tijela, sadržaja misli ili pak intenziteta osjećaja?
„Sigurno tu negdje – možda upravo gdje se lagano ljuljuškaju brodice je mjesto gdje je u isto vrijeme i rijeka i more“, mislim.
Omiš po imenom Oneum postoji još u antičko doba, a o veličini i važnosti naselja svjedoči mnoštvo ulomaka te nadgrobnih spomenika s rimskim natpisima datiranim u 1.stoljeće n.e. u doba careva Tibrija i Klaudija. Staro omiško groblje kao posebno blago čuva šest sarkofaga iz rimskog vremena s izvornim oznakama i natpisima.
Upravo na ovom groblju pronađena je i ploča kneza Miroslava (12. stoljeće) – nadgrobni spomenik pisan bosančicom koji svjedoči o kneževskoj obitelji Kačića poznatoj i po gusarskim kapetanima.
Polako preko mosta i evo me na posebnoj ulici, šetalištu, prometnici, tržnici, shoping centru na otvorenom – ma sve je to Fošal. Ime ova ulica duguje talijanskoj riječi „fossa“ jer upravo ovdje protezao se vodeni obrambeni jarak ispod južnih sada dakako nepostojećih gradskih zidina. Živo je i što bismo u dalmatinskom žargonu rekli, puno šušura – onog specifičnog kolopleta pokreta, gužve, zvukova i mirisa.
Mali kiosci nude obilje suvenira i ljetnih potrepština ručnika, šešira i natikača. Može se tu naći i nakit od školjki ili morskih pužića po cijeni od 20-tak kuna, ali i onaj skuplji nakit od ružičastih i crvenih koralja čija cijena se penje preko par tisuća kuna.
Šušur Fošala meni je podsjetnik na sve one drage sate ljetnih potraga poslije kupanja i sunčanja, uglavnom u sumrak, kada sam tragala za savršenim suvenirom, nekom sitnicom za drage ljude i za samu sebe. Znam kako sam mislila evo upravo ova kutija od školjki će me sjetiti na ovo ljeto i ovaj grad. Kao da je sjećanje nešto što dolazi s kutijom od školjki… Kao da je sjećanje nešto po narudžbi …Ono dolazi i nestaje i nema puno utjecaja na njega naša volja, a još manje imaju predmeti.
Jer čovjek sve svoje nosi sobom, ništa nije izgubljeno što je zabilježeno u našoj svijesti – dovoljno je samo nešto – nečiji specifični osmijeh, igra leptira, miris ili melodija da neko sjećanje iskrsne kao da je doživljeno jučer bilo. Čovjek to je njegov svijet za svakoga od nas drugačiji. Ista melodija za jednoga je izvor sreće, za drugog sjećanje na neku tugu. Od kupovanja suvenira puno je potrebnije biti prisutna tu gdje jesi upravo u tom gradu i vremenu – vidjeti, oslušnuti…ukratko doživjeti.
Hodam uskim uličicama Omiša onim tako prepoznatljivim uskim kaletama. Pogled koji se pruža iznad oduzima dah. Iznad su strmoglave litice i utvrda iznad njih.
I ime ove srednjovjekovne, kamene ljepotice koja stražari nad Omišem romantično je – Mirabela. Ipak namjena Mirabele sve je prije nego romantična. Nekad je gusarenje bilo glavni izvor prihoda omiških knezova. Upravo Mirabelu su gusari koristili kao vidikovac s kojeg su nadgledali Brački kanal. Nijedan brod nije se mogao provući neopaženo.
Sama utvrda izgrađena je u 13. stoljeću i odoljela je mnogim bitkama. Međutim u ne tako dalekoj prošlosti tijekom nevremena 1988. godine u vrh utvrde udario je grom te je gotovo do temelja razrušio. U dugom procesu restauracije Mirabela je zadobila izvorni oblik.
Do Mirabele se može stići skalinama koje se nalaze tik do ulaza u najveću crkvu u starom gradu, crkvu Svetog Mihovila.
A, pogled koji puca odozgo vrijedit će više i od najskupljeg suvenira …