42. KOLONIJA U ERNESTINOVU
tekst i foto: Slavko Žebić
Prvi vikend u kolovozu već godinama je rezerviran za otvaranje jedinstvene kolonije u Hrvatskoj, Ernestinovačke kolonije, prve i najpoznatije kiparske kolonije izvorne umjetnosti.
Ovoga vikenda, taj prekrasni događaj dopunjen je još samostalnom izložbom Mate Tijardovića, utemeljitelja udruge „Petra Smajića“, osnivača i voditelja Ernestinovačke kolonije u povodu 50. obljetnice umjetničkoga rada i izlaganja, tog prvog izlaganja na zajedničkoj izložbi naivnih umjetnika u Zagrebu u siječnju 1965. godine. Novim žargonom rečeno, dva u jedan.
42. Ernestinovačka kolonija svečano je otvorena, a ta je čast i ove godine pripala Sanji Udović, načelnici prijateljske općine Viškovo, koja je Ernestinovu pomogla kada je bilo najteže, prihvatila je njihove žitelje, prvenstveno djecu koja su morala u progonstvo, pa i poslije Domovinskoga rata kada je trebalo obnoviti razoreno i opljačkano selo.
Na otvaranju su još govorili zamjenik župana Osječko-baranjske županije Dragan Vulin, saborski zastupnik Domagoj Hajduković, načelnik općine Matija Greif i utemeljitelj, Mato Tijardović. Svi oni nagovijestili su umjetnički nemir koji će narednih 7, 8 dana remetiti posvemašnji ljetni mir, a miris podatnoga slavonskoga hrasta, reski zvuk pila i ujednačeni udarac bata u dlijeto mamit će radoznale posjetitelje i putnike namjernike. Ponovno će na koloniji stvarati deset kipara i isto toliko slikara, pa će galerija i park skulptura biti obogaćeni za još toliko vrijednih uradaka, a kako je park skulptura već uredno popunjen, pa gotovo i ulica skulptura, najdulja ulica u Ernestinovu, prometnica od Osijeka prema Vinkovcima, po svemu sudeći, za koju godinu bit ćemo svjedoci da će Ernestinovo postati selo skulptura.
I to nije sve. Svakoga dana na stadionu lokalnog ligaša igrat će se nogometni turnir, na ljetnoj će pozornici nastupati KUD-ovi iz čitave okolice, na otvaranju su temperaturu podigli najbolji hrvatski tamburaši, a frontmen Stanko Šarić, poručio je da bi voljeli svirati i na Dužijanci, jer dugo već nisu išli na tu stranu. U srijedu će posjetitelje zabavljati Bosutski bećari a na zatvaranju kolonije svirat će Leteći opdred.
Mato je rođen u Ernestinovu 1947. godine, gdje su njegovi došli vlakom bez voznog reda, pa je ostao vezan za škrtu dalmatinsku vrlet i za Poljice, rodno mjesto svojih roditelja. Priznao je to i dr. Nedjeljko Mihanović na otvaranju jedne izložbe, jer je oblikovanjem likova pokazao osobiti osjećaj za ruralni realizam, za proporciju i dimenziju mase, pa je spontano ostvarenje njegovih figuralnih motiva folklornog žanra uvjetovano njegovim osobnim darom i emocionalnim nemirima.
Obraćajući se nazočnima, Mato Tijardović je priznao da mu godi ovo priznanje njegove sredine, ljudi i prijatelja s kojima je odrastao a drago mu je da je znan i diljem svijeta jer izložbe je imao diljem Europe, u Austriji, Italiji, Češkoj,Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Ukrajini i u Njujorku, no njemu osobno ipak su draže one u Zagrebu, Dubrovniku, Makarskoj, Osijeku, Vukovaru, Brođancima i malenom selu Radikovci.
Srcu su ipak najbliže izložbe u Omišu, a nakon toga i u svih 17 sela poljičkoga kraja, jer roditelji su mu porijeklom iz Poljica. Tamo je radio u kamenu, pa i ovdje ponekad, ali opio ga je srijemski hrast, mada je radio i u orahu, trešnji, klenu, brezi, javoru.
Njegovih je skulptura posvuda, od Njujorka do Tokija, ali najdraže mu je priznanje pape Ivana Pavla II, kojemu je pok. biskup Ćiril Kos odnio jednu skulpturu, a sveti otac je uzvratio srebrnom medaljom. Sa papom se susreo i u Đakovu, gdje je u dvoru biskupije njegova skulptura Ivana Pavla II, pa mu je papa osobno čestitao, kleknuo i dugo molio.
Izložbu Mate Tijardovića otvorio je načelnik općine Ernestinovo Matija Greif, a nadahnuto je o njegovom daru i djelu govorio prof. Antun Pintarić. Bio je to svojevrstan hommage Mati, čovjeku koji je diljem svijeta pronio umjetničku priču o Ernestinovu i svrstao ovo malo selo na mapi svijeta, pa je prof. Pintarić i na početku ali i na kraju istaknuo lajtmotiv, vrijeme je za Monografiju o Mati i bogatome djelu, jer šteta bi bila da ovako bogati opus i ta neupitna vrijednost padne u zaborav, tim prije, jer iza toga, a i ispred toga stoji ljepota duše ovog velikana hrvatske naivne umjetnosti.