Maškare, ča mogu maškare?
piše: Vanja Škrobica
Di su one lipe spli’ske maškare o kojima me puno špjegala moja pokojna baba. Uvik je krnjeval bija grande divertimenat i fermat ga je moga samo koprifogo, političke (ne)prilike i kužne bolesti.
Dunkve, špjegala je ona, a njoj je špjegela njezina baba, da se i najgladniji čovik u Splitu želija uključit u maškarani procesijun jerbo je poštenomu čoviku uvik manjkalo smija, glende i pisme. A spli’skome težaku krnjeval je, uza sv. Duje fijeru, bija gotovo jedini divertimenat.
Ni moja baba kontala kad i kako je krnjeval započeja, kako je to, Bože mi prosti, poganski adet ariva priko Rimljana u naš krščanki kalendar.
Anci, učili su je da krnjeval i maškaranje jemadu magijske čine i poruke i zato čovik triba potirat krnju sit i pijan jerbo slidi Čista Srida (Pepelnice) kad u mršavoj Korizmi nima više mista smiju, glendi i mužiki, kad triba zaudobit na bevandu, lipe bokune i meso (a ionako ga je na stolu bilo od Božića do Božića).
Od Čiste Sride pa do Uskrsa moglo se čuti samo: „Memento homo, quod cinis es, et in cinerem reverteris” (Spomeni se, čoviče, da si praj i da ćeš se u praj vratit.”).
Moj dida je pripovida da su krnjevalske užance u Splitu sigurno donili vražji Mlečani (15. st.) kad su u grad počeli arivavat trgovaci i avanturisti. Pokladno vrime počelo bi jušto iza Tri kraja.
Težaci iz Varoša i Lučca zabavjali su se u ostarijaman i konobaman, kantalo se i balala monfrina, violetta alla dišperada i kvadrilja, igrale su se starovinske igre: dizanje piza, povaljivanje, kukanje (penjanje na jarbol za novčane ili nike druge nagrade), borba šakan, giosta (gađanje alke), trka na tovariman i konjiman. Boje stojeći građani i konti, ako se nisu sastajali u lipin tineliman i saloniman, išli su u svoje ladanjske kuće u spli’skoj okolici.
Baba se moja najboje zabavjala na sami Pokladni utorak. U grad bi se slile maškarane skupine iz okolice: Kaštelani, Klišani, Žrnovčani sa svojon glazbon, arivali bi gajetan i boduli (Bračani, Šoltani, Slatinjani…). Bome bi te večeri svak moga doć u veliku napast. Tribalo bi proviriti koliko se dice začelo u toj ludoj noći.
„Krnjeval je bija prilika za nas divojke. Tad ni bilo kreance i finece, mogle smo slobodno điravat, šapjat se s korteđantima po portuniman i škuribandi, a da nan stariji ne bi zamirili”, pričala je baba. „Svak je mora jemat izmaškarano lice, jerbo maska čuva od uroka. Anci, kako ni bilo šoldi za kupit masku i kostim, muški su obraz mazali crnom patinom za postole, šporkavali su se crnilom od sipe, grbunon joli pepelon, a za sebon su tiravali konistre i šporke mekle, tukli su batipanon ili ruzinavon škovaceron po maštilu i bronzinu. Mi, divojke, lice smo sakrivale starom koltrinon, pribacile bi priko sebe lancune i marame, obukle bi vešte – štrace, tašelane gaće, koketno smo nosile razbijene lumbrele i ventule i glumile kurbe gospoje. Pjaca je u moje vrime na Pokladni utorak bila tisna za sve maškare – prostitutke, maškare – arlekine, maškare – Vlaje, maškare – mornare, maškare fratre i koludrice… Spli’ski batelanti, oriđinali i mularija činili su šušur i dišpete, a onda bismo se, svi zajedno, zaputili ni rivu di je bilo suđenje krnji za sve nevoje: poskupjenja, dugove, neimaštine, neveru, sušu, poreze, zločine, bolesti… Obrana krnji nikad mu ni puno pomogla jerbo bi ga suci osudili na lomaču ča bi je porota užgala na rivi. Jo ča je bilo lipo gledat kako plancaju nevoje i jadi!”
O spli’skin maškarama danas se more čitat u starim fojima („Štandarcu“, Uvodičevom „Gromu“, „Duji Balavcu“ , čiji je urednik bija slikar Ante Katunarić, i u humorističkome „Marunu“ ča ga je izdava legendarni maratonac Ante Ružic Bačo (poznat iz serije „Malo misto”). Foje su bile pune pošalic, smišni slik i karikatur, a najboje su bile šentence krnji.
„Kako je tek bilo kad su arije barbe Ive Tijardovića prišle iz tejatra u spli’ske kale i pjace, kad su zborovi, vatrogasna društva, „sokolaši” i športski klubovi organizirali plesove u kavanan: „Central“, „Gusar“, u „Sokolskom domu“ i „Ambasadoru”, prisjećala se moja baba i žalila ča je bila jur premlada da bi tamo ostala po cile noći. Po kalama mogli su se vidit likovi iz Tijardovićevi operet: Perina Štrambera, Šjor Bepo Pegula, Amerikanac, barba Toma, Mala Floramy, judi su išli feštat u cirkuse i kinodvorane, ali nastupi Ðovanine Kokole i maratonca Bače nisu izgubili na osebujnosti.
Najboji krnjeval o kome se i danas priča je oni iz 1927. kad se u grad skupilo priko petnaest tisuć maškar, a Split je jema oko trideset tri tisuć judi. „Društvo cukuna“ (budala, luđaka) se davno bilo osnovalo, gasilo i obnavjalo. Te 1927. krnju je učinija braški kipar Ivan Rendić. Od tada je postala užanca da krnju – princa krnjevala – rade artišti (Mirković i Meneghello Dinčić npr.).
U vrime Drugega rata nikome ni bilo do krnjevala, a iza njega maškaranja više nisu jemali stari sjaj: ni više smilo bit političkog bockanja i kritike, ni smilo bit skrivene aluzije na poteštate i poglavare. Maškare su postale sindikalne fešte i hotelske zabave pod maskan.
Puno se tega u svitu prominilo. Splićani se muču zadnji godin tornat krnjevalski sjaj. Jopet je oživila aktivnost „Cukuna”, krnje trpi optužbe za privatne i društvene probleme: špekulaciju, impotenciju, nezaposlenost, korupciju, pljačku, ZERP, “život sve po osam”… Jopet se artišti uključuju u pravljenju krnje (kipar Kažimir Hraste izradija “Dupeglavca”), a maškarane grupe su sve maštovitije ( Štrumfovi, Grupa TNT, 4 asa, Titovi pioniri, Dalmacija u mom oku …).
Da je moja baba živa rekla bi: „Split je sve manje ono ča je nekad bija, sve više je grad – mišanca u kojoj se „ono“ spli’sko polako gasi, a spli’ski krnjeval ni drugovačiji od krnjevala u drugin mistiman. Izgubija se poznati splitski dišpet i oštrina jezika, ostala je jedino ista žeja za morbinon i glendon.”
Manje poznate riječi:
Londra – London
špjegat – govoriti
krnjeval – karneval
grande – veliki
divertimenat – zabava
fermat-zaustavit
koprifogo – policijska zabrana kretanja
dunkve – dakle
procesijun – procesija, povorka jerbo – jer
manjkalo- nedostajalo
smij – smijeh
glend-veselje
1. Duje fijera – blagdan sv. Duje
adet – običaj
arivat – doći
anci – dapače
jemadu – imaju potirat
mužika – glazba, muzika
zaudobit – zaboraviti
bevanda- razvidnjeno vino
bokune – komadi (najčešće mesa)
užance – običaji
arivavat – pristizat
ušto – baš, upravo
ostarije – gostione
konobe- prostorije za vino
kantati – pjevati
balalati – plesati
monfrina, violetta alla dišperada i kvadrilja – vrste gradskih plesova
piz – težina, uteg
povaljivanje, kukanje (penjanje na jarbol za novčane ili neke druge nagrade), borba šakama, giosta (gađanje alke), trka na tovarima i konjima – poznate igre u 19.i poč. 20.st.u Splitu
tineli – dnevne sobe
kreanca-obzir
fineca – finoća
điravat – šetat
šapjat-šaputati
korteđanti – simpatije
portuni- hodnici zgrada škuribanda- sjenovita mjesta zamutiti – zamjeriti
jemat – imat
šoldi – novci
patina-pasta za cipele šporkavati – zaprljati
crnilom od sipe
grbun – ugljen
tiravati – gurati
konistre – pketene košare
šporke – prljave
mekle- metle
batipan – predmet za isorašivanje tapeta
ruzinava- zahrđala
škovacera – loptica
maštil- posuda ta pranje
bronzin- posuda ta kuhanje koltrina – zavjesa
lancun-plahta
vešte – haljine
štrace – stare i pokidane krpe tašelane – zakrpane
lumbrele – kišobrani
ventule – predmet kojim se hladi za ljetnih vrućina
koludrice – časne sestre
batelanti – neradnici, skitnice, zafrkanti
oriđinal-izvoran, neobičan, svoj mularija – djeca
šušur – vika, fala a
dišpet- inat
more- može
foji- novine
teatar – kazalište
kala-ulica
cukun- budala, luđak
poteštat-gradonačelnik
dišpet – inat
morbina i glenda- zabava i veselje