KAKO JE SVE POČELO

piše: Antonio Gavran
foto: Emil Cipar
Nakon sinoćnjeg telefonskog poziva glavne urednice Hrvatskog glasa Berlin, Sonje Breljak i dugog razgovora oko tematike kojom se bavimo jedno dulje vrijeme (izdavanje knjige Emilovih tekstova) te prihvaćanja uredničke uloge na HGB, mogu samo reći da sam iznimno počašćen takvim zadatkom.

Nadam se i vjerujem da će suradnja biti na obostrano zadovoljstvo kakva je bila i do sada.

No, ono što želim ovim tekstom poručiti seže još u 2013. godinu. Točnije, cijela moja priča na HGB počinje 29.03.2013,  mailom Emila Cipra.

Javio mi se nakon predstavljanja mladih neafirmiranih pjesnika u Slavonskom Brodu. Nakon nekoliko razmijenjenih mailova i zelenog svjetla za objavljivanjem pjesama i od strane glavne urednice, naša suradnja počinje 30.03. prvom objavom poezije. Emil se istoga dana javlja i nudi mi kolumnu “Traženje” u kojoj sam aktivan i danas.

Cijelo to vrijeme mog boravka na HGB-u bilo je  prožeto jednom prijateljskom suradnjom. Kako smo obojica iz okolice Broda znala je ponekad s obzirom na prilike “pasti” i pokoja kava. Iako po godinama vrlo različiti znali smo satima sjediti na piću ili razgovarati često telefonski. Emil se prema meni obnašao kao prema mladom kolegi s kojim je komentirao različite teme i pričao mi svoje bujno iskustvo, koje sam kasnije, uređujući njegovu knjigu, još dodatno otkrio.

Sjećam se jedne prilike kada sam zbog spriječenosti morao biti slabije aktivan na portalu. Javiti Emilu i Sonji tu vijest bilo mi je pomalo teško jer sam redovito imao tjednu kolumnu. I umjesto nekog nezainteresiranog glasa s druge strane žice, on se ponio tako zaštitnički što mi se na ovom portalu najviše i svidjelo. Svi funkcioniraju poput jedne obitelji i nema nepotrebnog žutila koje nas sa svih strana guši. Svatko tko ovdje dolazi osjeća se dobrodošao jer nema svađa, netrpeljivosti, laži i svega što nas nažalost vrlo često okružuje.

Nažalost, svemu dobrome dođe kraj pa se i Emil morao preseliti na drugi svijet. Vjerujem da je ta vijest pogodila svakoga tko ga je poznavao. Jedno vrijeme je prošlo i Sonja se javlja s pitanjem želim li joj pomoći odabrati i urediti  Emilove tekstove kojih ima nekoliko stotina.

Zadatak se činio ogroman, ali čitajući te tekstove jednostavno čovjek toliko toga dobiva da je svaka nova pročitana stranica dio jedne nove mudrosti, jednog novog životnog iskustva. Izabrati jednu manju količinu iz toliko toga kvalitetnog bilo je kao kada djetetu pokažeš dva slatkiša koja obožava i dopustiš mu na izbor samo jedan. No, cijelo to vrijeme imali smo nekakvu misaonu podršku od Vječnog urednika.

U svemu tome Sonja je svojim iskusnim okom odabrala mene za svog novog pomoćnika na čemu joj iznimno zahvaljujem.  Rekla je, kako vjeruje da se nakon mog  izbora, tamo negdje gdje je, Emil sigurno odobravajuće smješka. Nadam se zbilja da je tako i da mu taj smiješak neće silaziti s lica.

Svim suradnicima i čitateljima želim poručiti: – Budite (naravno, uz glavnu urednicu) moj svjetionik. Svojim kritikama i pohvalama (ali ponajprije kritikama, jer svaka kritika zlata vrijedi) doprinesite kako bih se izgradio u ovoj novoj ulozi na zadovoljstvo sviju nas koji uživamo u predivnim tekstovima različitih autora ovog hrvatskog glasila.