VRATI SE SINE

Iz naše arhive/ objavljeno 05.08.2015.

piše: Slavica Jurčić

Ovo je priča o majci koja je skromno živjela i koju život nije previše mazio, ali se nikada nije predavala.

Kata je bila slaba ženica koja je tokom svog života imala lijepih, a i ružnih godina, poživjela je čak devedeset. Kao mlada je ostala udovica. Bila je udana za Marka s kojim je imala četvero djece, tri kćeri i jednog najmlađeg sina koji oca nikada nije niti upoznao.

Voljela je Kata svoga Marka. Divila se njegovoj neustrašivosti jer Marko se nije bojao uzjahati niti najdivljijeg vranca. Nažalost, to ga je na kraju i stajalo života…

Kata je ostala sama brinuti o njihovoj djeci. A djeca ko´ djeca, ne mogu shvatiti situaciju u kojoj se nalaze. Teškom ih je mukom sama othranila, a velika obitelj koju su imali je ponekad znala pomagati.

Djeca su odrasla i krenula svojim putovima. Najstarija kći se dobro udala, lijepa Jela otišla je u grad i zaboravila na majku i seoske muke. Srednja kći Zora se udala i sa mužem se preselila u Njemačku. Daljina čini svoje pa je majku rijetko posjećivala, svake treće godine.

Najmlađa kći je ostala u blizini majke i često ju posjećuje. Učiteljica je u susjednom selu i nikada se nije udavala.

Sva su djeca imala koliko toliko sređen život i bili sretni. Nažalost, sin je tragično završio. Nestao je u ratu. Oči i srce majkino, često je u tuzi znala reći Kata. Poput oca bio je neustrašiv. Nažalost surovi rat ga je odveo u nepoznato. Više nikada se o njemu nije čulo niti riječi. Jedino što je Katu tješilo je što se sin oženio i imao sina.

Razmišljajući o svemu drhtavom rukom baka Kata miluje glavu svoga unuka. Dječak plače, suze mu cure po bakinom fertunu. Kata je pod hrastom gledala u daljinu i tješila maloga nestaška. Unuk joj je bio jedina utjeha.

Jedinac njezinog sina ostao je zajedno sa snahom živjeti s njom. Snaha ju je voljela kao svoju majku, jedna su drugu razumjele i tješile. Dječak se igrao dok je baka gledala u daljinu nadajući se svome sinu. Odjednom je pao i razbio koljena. Baka ga uzme k sebi, puše u razbijena koljena i priča malom Marku priču o ludom konju kojeg nitko u selu nije mogao ukrotiti. Oči maloga dječaka prate bakine usne i uživaju u njezinoj priči.

Baka je za njega bila poput svetice, njezine su ruke uvijek pomagale da se pridigne. Dugo su se družili i odjednom se diže vjetar i nastaje kovitlac. Vjetar im u oči nosi prašinu, a snaha iz kuće zove da se sklone od nevremena. Nebo se zacrnilo, više se ništa nije vidjelo.

Marko trči majci u kuću, a baka ostaje pod hrastom i ukočeno sjedi gledajući u daljinu. Što nosi vjetar, tko će ga znati. Misli Kata njoj ne smeta, nastavlja gledati u daljinu kao da se pita kada će njen sin doći, da ga još jednom poljubi i pomiluje.

Snaha iz kuće gleda i zove “mama” ali Kata odmahuje rukom i ne ide nikuda. Zna Kata da je tu sigurna, a i boji se ako ode u kuću neće vidjeti ako joj se sin cestom bude vraćao kući.

Čekajući tako baka Kata utone u vječni san i tamo se sasta sa svojim čedom i svojim Markom, pruži im svoje ruke, prihvati njihove i nikada ih više ne ispusti.