prilog: Joso Špionjak
Kad majka zemlja iznjedri željno iščekivano proljeće, ono se rado širi prostorom mu datim.
Jednog dana to proljeće sasvim neprimjetno uplovi u vode koje se ljeto zovu.
I tako ploveći, stigne u predjele jesenjske, pa se ljudsko oko stane diviti tom velikom bogatstvu boja i ne shvaćajući da je nevidljiva i nepoznata tuga već ispružila ruke prema toj ljepoti.
Grebnice su mjesto u pitomom posavskom kraju s mnogo priča o raznim ljudskim sudbinama.
Tu se rodio i naš Marijan u proljeće 1960. godine.
Svi su govorili da je dijete lijepo kao i njegov otac.
Nažalost, otac je umro rano, ostavivši za sobom ženu s četvoro malodobne djece.
Majka se obratila za pomoć jednom sumještaninu koji je bio u narodnoj vlasti.
Međutim, ovaj nije imao razumijevanja za njenu tešku situaciju.
“Pa, imaš kuću.” – rekao je.
“Ne mogu djeci dati kuće da jedu.” – uzvratila je.
Nije džaba narod rekao: Onaj tko je sit, taj gladnom ne vjeruje.
Teški život se nastavio odvijati uglavnom u tri faze: Radi mnogo, jedi što je Bog dao i spavaj malo.
Marijan, koga smo od milja zvali Koba, stasao je vremenom u krasnog i veoma vrijednog momka.
Ponekad su riječi, iscijeđene iz ogromnih zaliha njegovih misli, koje bijahu zaključane iza širokog čela, podsjećale na prve kapi kiše iz ljetnih oblaka.
Ali razgovori s njim nikada nisu bili dosadni.
Njegov put školovanja nije protekao kao kod ostalih.
Sile prilika su ga natjerale da napravi pauzu.
Preostalo mu je jedino da izvanrednim putem nadoknadi propušteno.
Tako je učinio i uspješno stigao do cilja.
Umio je tako poletno zaigrati u kolu da mu ravnoga nije bilo.
U našem, posavskom kraju, izrada korpi od šiba bijaše mnogima glavni izvor prihoda. Tako se i Marijan već kao dječak prihvatio ovoga zanata.
Dugo se prepričavala zgoda o dočeku Nove godine.
Naime, Marijan je pletući korpe na dan Stare godine dočekao i ponoć.
Ujutru su ga pitali gdje je bio na slavlju.
On je dovitljivo odgovorio:
„Dočekao sam radeći. I kad sam vidio da je ponoć, stao sam pred ogledalo i čestitao samome sebi Novu godinu.“
Prokleti rat je uništio život u Posavini.
Ubijanja, protjerivanja i razaranja prisilila su tisuće i tisuće žitelja da na nekom drugom mjestu počnu novi život.
I kada ti život udari takav pečat egzistencijalnog straha, onda ti je sve drugo preče nego li ti samome sebi i tvoje zdravlje.
Naš Koba je stigao na njemačka gradilišta na kojima je bilo puno posla.
Trebalo je stisnuti zube i podbaciti svoja leđa, jer težak rad je ostavljao tragove i nemilosrdno trošio ljudsko tijelo.
Njegov odgovor na pitanje, kako ga zdravlje služi, bio je sažet u jednoj rečenici:
“Ah, što da ti kažem, kad ne budem više osjećao nikakvu bol, vjerojatno sam mrtav.”
Strašno me pogodila vijest kad sam jedno jutro čuo da je Marijan u bolnici.
Jako dobro poznajem našu tvrdoglavost i činjenicu da mi ne idemo doktoru sve dok se bolovi mogu trpjeti.
Večernji srebrnobijeli oblaci nebom plove, a dva smeđa oka, meni veoma drage osobe, gledaju tužno i zabrinuto kroz prozor bolnice i pozdravljaju svijet.