VRIJEDNOST RADA

Propast u kolovozu: Što je u Hrvatskoj uopće rad? Koliko vrijedi jedan radnički život?

piše: Sandra Marelja Muić

Nakon velike obljetnice vojne akcije „Oluja“ u kolovozu i konačne dvodnevne premoćne proslave u Zagrebu i Kninu, te cijelu godinu spominjanog mimohoda, koji je postao političkom temom i nalazio se na dnevnom rasporedu gotovo poput kruha i mlijeka, zastor ispred kazališne pozornice se ponovo vratio na mjesto i ostavio nas da se snalazimo sa golom svakodnevnicom i buljimo u njegovu nepomičnu baršunsku površinu.

U međuvremenu, van dosega reflektora, čin po čin, ide ona prava drama i mi svi neposredno statiramo u njoj.

Nakon uspjele demonstracije (vojne) moći i stabilnosti u samom srcu svemoćnog karnevala sezone koji, kao i taj kazališni debeli zastor, prekriva svojim šarenilom sve dnevne i trajne probleme u kojima se nalazimo, iskaču iz dnevnih vijesti nelijepe informacije o propastima tvornica na sve strane. Nije da mi to više doživljavamo kao nešto drastično ili novo, to se sasvim prirodno uklapa u hrvatsko izvješćivanje. Ubaci se onako ležerno između vijesti o milijunskim transferima u nogometu i rekordnom broju turista negdje, te se samim time i zanemari.

Što je pedesetak, stotinjak radnika ili dvadesetak, tridesetak godina postojanja neke tvornice naspram sto tisuća posjetitelja, milijuna prihoda iz turizma ili eto, potonjih, milijuna iz transfera nečijih dvaju nožica. Ništa, bome. Pravo ništa, gotovo pa nije spomena vrijedno. Više nula, više glamura, a to je zanimljivije čitati i raspredati, nego smrknuti misli nad jednom od boljki hrvatskog gospodarstva i, u biti, samoga društva može se reći, koje je dovelo do ove situacije – propasti radništva.

Potpuno defragmentirani iz hrvatskog društva, pojmovi radnik i radništvo, koji se oduvijek vežu uz redovan i pošten rad, gotovo bešumno unatoč protestima nestaju negdje u bespućima hrvatske stvarnosti. Malverzacije, zaduživanja, preprodaje, igre i igrice sa tuđim životima, jedna po jedna tvornice i proizvodni pogoni staju i nestaju konačno. I ako se izdaleka negdje počne dimiti, znate da će doći do vatre i konačnog pretvaranja u pepeo.

Neku večer u jednom večernjem dnevniku : Tvornica olovaka Zagreb prestaje sa radom, najstarija zadarska tvornica ribljih konzervi Adria u rujnu ide u stečaj, radnici Metaling-a Sisak i radnici nekadašnjeg TLM- Šibenik prosvjeduju zbog neisplate plaća.

Problem koji nije lokalnog ni regionalnog karaktera nego otvoreno žarište na nacionalnoj razini. Kakvo je to nezdravo društvo u kojem je radnik najslabija karika i biva odnesen poput lista na vjetru, kakvo će to društvo tek biti sa tako trulim nukleusom bez proizvodnje i stvaranja. Hoćemo li se svi obući u prugaste majice i pjevati na ribarskim feštama, je li nam to garancija življenja i stvaranja?

Nakon nedavnog kukavnog neuspjeha pri spašavanju jednog mladog hrvatskog života u raljama terorista, gdje se nametnulo pitanje koliko vrijedi jedan ljudski život, ovdje se nameće nova sintagma: koliko vrijedi jedan radnički život? Jedan život sa prihodima koji kasne mjesecima, sa omčom oko vrata od banke koja traži svoje rate kredita natrag, sa djecom koju se ne može poslati na školovanje jer za to nema sredstava, sa vječitom brigom – što sutra?

Što je u Hrvatskoj uopće rad više i je li nas sram govoriti djeci da marljivo rade i uče, te pošteno zarađuju svoj kruh, kako bi isto tako, pošteno za to bivali nagrađeni. S tim ćemo izgleda skroz promašiti danas, ispada da je ispod časti raditi jer ćete biti zakinuti za osnovna radnička i ljudska prava, počevši od plaće do raznih naknada i postat ćete još jedan – slučaj – u novijoj hrvatskoj povijesti.

Izvor: Nezavisni.hr