Izolir traka kao modni dodatak
piše: Katarina Pavlović
Sjedimo Marija(prijateljica) i ja na piću. I dok čekamo koncert „Zabranjenog pušenja“ ja sam već u fazi kada pričam nezaustavljivo.
Odmah mi se u glavi rađa ideja. Modni dodatak će mi biti izolir traka. Zašto izolir traka? Jer ću si zalijepit usta, a proizvode je u više boja pa ću uvijek moći iskombinirati uz ostatak odjevne kombinacije.
Kakve to veze ima s bakom? E pa ima.
U toj nezaustavljivoj borbi svih riječi koje žele izaći iz mojih usta, ja se sjetim bake Kate.
I kako kaže pjesma ZP: „ I tu počinje ta priča…“
Znaš Marija, bilo je to lijepo kad je mene baka vodila sa sobom na put do tetke u Zagreb. Vlakom, naravno.
Te vožnje vlakom bit će jedna od ljepših uspomena na baku Katu. Bila je zmaj od žene. Izvana stroga i hladna, ali srce uvijek puno za sve. Tek pred smrt, i nakon njezine smrti, ja sam saznala koliko je toga lijepoga učinila za druge. Uz ono malo što je imala.
Prije svega voljela je svoju unučad i eto, baš mene je uvijek vukla po proputovanjima. Tetki smo za Zagreb redovito nosile domaće proizvode koji su doduše tamo jeftiniji, ali logično, ovi su domaći. I teta je to uvijek cijenila.
Da stvar bude bolja, mi bi došle na kolodvor, predale torbe, zatim bi baka otišla izmoliti par krunica u kapelicu, a ja po sladoled. I već nakon sat vremena bile smo u vlaku za nazad.
Kome to nije logično? Neka šuti.
Baki Kati je bilo više nego logično. Zagreb nije baš voljela, kćer je vidjela dovoljno da se uvjeri da je sve uredu, te da ju osigura za narednih „mjesec dana“.
To je samo dio zanimljivosti na putovanjima s Katom …
Pukom srećom, čudom, čime god. U vlaku bi uvijek upoznali neke ljude, koji već prema mojim očima primijete. Aha, Maricina mala. Na to baka doda: „Da, da, to je moja snaha (ne baš omiljena),no dobra je ona i mala je isto dobra.
I tu ona krene pričati, nešto u stilu nezaustavljive mene.
I uvijek smo mi imale super priče sa relacije brzog vlaka Zagreb->Nova Kapela-Batrina. Svima je to bilo zanimljivo, mislim, vjerojatno samo meni i njoj.
I sad si razmišljam. Nema moje bake, imenjakinje, već skoro pune dvije godine.
I naučila sam se ja nositi s tim, al srce je oštećeno.
Jer bila mi je treći roditelj i podrška za sve.
Usmjeravala, vodila.
Jedino se nadam da je tamo gdje je uvijek htjela biti, sa ljudima koji su iz njezina života prerano otišli.
I sluša me sada.
I sluša dok naglas govorim ovo što pišem.
I već unaprijed se smije mojoj zadnjoj rečenici.
Bako, nas dvije bi zajedno mogle isfurati tu izolir traku, jer sve znamo, ali kad treba stati pričati, znamo, ali ne želimo znati.
Dodat ću još. Neću stati …