Pismo jedne majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza …Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
…
Znate kako kažu: “Šutnja je zlato “, “Istina boli”. Da, istina boli i rijetko ju netko kaže u lice, govore vam ono što vi želite čuti .
I ja sam godinama voljela slušati samo one dobre stvari, ali su moji poznanici meni u lice sipali ružne stvari .
Nisam se svađala, kupila sam u sebi i dobro i loše, nije mi bilo lako. Moji najmiliji su mi znali reći da sam popustljiva i da se ne znam svađati. To nije dobro, znam, ali ja se ne mogu promjeniti i kada bi trebala pokazati zube ja se povučem.
Svi ti loši komentari su učinili svoje i moj se život potpuno promijenio, na žalost, oboljela sam. Dijabetes i visoki tlak su zavladali mojim životom. Kada mi kažu “imaš dobru liniju” meni padne mrak na oči, nisam ja birala biti mršava, to je radi bolesti.
Nekada bih nakon pretrpljenih izljeva bijesa neke osobe iz moje bliže okoline pognula glavu i čekala da se stvari vrate na svoje mjesto, ali svari i osjećaji su se i dalje nalazili tamo gdje su bili i stanje je bilo još gore.
Moj spas iz te situacije bila su moja djeca o kojoj sam pisala, oni su ispunili moj život a ja sam se trudila da njihovo djetinjstvo učinim ljepšim. Dječaci koji su stasali u ljude pokazuju da sam imala pravo što sam trpila i gutala uvrede ali sačuvala dostojanstvo.
Ponos je to jednoj majci kada vidi da su djeca jednostavna i skromna i ne traže od roditelja nemoguće.
Na kraju ove priče vama moji čitaoci postavljam pitanje: – Jesam li bila na dobrom putu?
– Jesam li, pitam i samu sebe.
Povirim u srce, osluhnem i onda znam da jesam!