SLAVONSKO TRADICIJSKO PJEVANJE

Promocija nosača zvuka “Oj Andrevci, lipo selo naše”

Piše: Matej Vinarić

1 Stoljećima su na području Slavonije, Baranje i Srijema (tri makroregije u hrvatskom dijelu Panonske ravnice) živjeli šokci. Kada bi se vratili u povijest, korijene šokaca na navedenim područjima nalazimo još u 7.st.

Sigurno doseljavaju zajedno s Hrvatima kao jedno od hrvatskih plemena (prema nekadašnjoj planini Succes). Ali, da ne duljim o povijesti šokaca i Šokadije, za što će biti prilike, vratimo se mom današnjem razmišljanju koje će možda čak u nekim dijelovima izgledati i kao pravi novinarski izvještaj s jednog sinoćnjeg događanja.

Naime, u slobodno vrijeme bavim se nečime što se naziva folklor. Postoje razne definicije navedenog „hobija“ no pitanje koje si često postavljam, je li to uistinu hobi ili je to dio moje svakodnevnice, dio koji je sastavni komadić mene.

Kada krenem razmišljati na taj način odmah se zapitam tko je za tu ljubav kriv? Šokački korijeni? Višak slobodnog vremena? Druženja, putovanja, želja za očuvanjem nečega što je bilo nekada davno?

Hmmm. Kod ovog zadnjega razmišljanja moje misli se počinju kretati u drugom smjeru. „Očuvanjem nečega što je nekada davno bilo?“ Je li uistinu bilo davno ili ja to i danas živim, ali na nekakav drugačiji način? Je li šokadija mrtva ili živi u svojim pjesmama i kolima?

Roj pitanja o kojima razmišljam dugo vremena, sinoć je konačno dobio odgovor. Moje društvo u kojemu sam naučio osnove tradicijskog pjevanja, prve plesne korake, držanje tambure pa čak i ono što znači iskoristiti slobodno vrijeme, održalo je promociju svoga CD-a.

3„Oj Andrevci, lipo selo naše“, nosač je zvuka na kojemu se nalazi trinaest izvornih napjeva mojega rodnog mjesta – Donjih Andrijevaca. CD je snimljen ove godine, te je izdan u nakladi Croatia Recordsa.

Mala, ali moćna gomilica od tridesetak ljudi, različite životne dobi, od 12 do 72 godine, provelo je nekoliko zimskih mjeseci u snimanju onoga što njeguju generacije i generacije Andrevki i Andrevčana.

Neki će možda reći da se radi o nečemu seljačkom, manje vrijednom. Nečemu što nikako ne bi smjelo pripadati umjetnosti i sl. I sada ću biti malo subjektivan pa ću reći – NE, u krivu ste! Ovo je prava umjetnost.

Umjetnost koja se s generacije na generaciju prenosi stoljećima. Umjetnost koju ne izvode školovani glazbenici i plesači, nego amateri koji sa srcem i dušom prihvaćaju nešto što im ispunjava srce radošću.

Ne, Šokadija nije mrtva. Šokadija živi punim plućima u brojnim folklornim društvima koji su hramovi tradicijske kulture koju je stvorio narod.

Iako danas svi živimo suvremenim, možda i lošijim, načinom života, na nekakav način minula vremena stavljamo kao dio naše svakodnevnice. Uzimajući određene elemente nekakvih drugih vremena ( nošnja, ples, pjesma) stavljamo u današnjicu.

Primjera radi, danas kada pokušavamo istražiti narodno ruho, nošnju nekakvog lokaliteta, pregledavamo stare fotografije i ako smo toliko sretni da imamo žive osobe koje su prikazane na fotografiji saznajemo pozadinsku priču te fotografije.

D222anas je izrazito popularan trend „selfija“ pa ni moje društvo nije iznimka. U nošnjama smo ga prije početka promocije i mi „napravili“. Baš se pitam hoće li netko jednoga dana ispričati svojoj djeci tko su te čike i tete koje se nalaze na toj selfi fotografiji.

Hrvatska je izrazito bogata tradicijskom kulturom. Vratit ću se opet na svoj lokalitet i mikroregiju koja se zove brodsko-posavlje. Zanimljivo je da se napjevi, ruho, plesovi razlikuju od mjesta do mjesta, koji često znaju biti udaljena i svega nekoliko desetaka metara.

Ali mještani takvih naselja zavidno čuvaju te razlike kako bi i budućim naraštajima osigurali nekakvu posebnost po kojoj će se njihovo mjesto razlikovati od susjednog.

Da, tradicijsko pjevanje, dio je nas. Dio je moje/naše svakodnevnice. Ono je neprocjenjivo bogatstvo koje je jako teško čuvati. Možda zato i snimamo CD-ove. Za slučaj da nas, samoprozvanih umjetnika, jednoga dana nestane, te da nema pisanih tragova o nekakvoj kulturnoj djelatnosti nekog naroda.

Ovako ćemo mi nastaviti živjeti u pjesmama još mnogo, mnogo godina, a Andrijevci će zauvijek imati trag, da je u njima jednom cvala pučka pjesma, zabava, veselje i napose umjetnost neshvatljivih razmjera.

Foto: Đuro Oreščanin

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments