Piše: Matej Vinarić
„Ta vrijedan je radnik plaće svoje.“ Kako drugačije započeti ove retke nego s opravdanjem.
Dugo je vremena prošlo od kada sam uzeo pero u ruku i napisao koju „pametnu“. Nakon radnog ljeta, rujan je bio mjesec u kojemu sam se uspio psiho/fizički odmoriti, kako od fakulteta, tako i od drugih obaveza.
Ulaskom u mjesec listopad sve se lagano vraća u staru kolotečinu. Kako kaže stara poslovica: „Nisam se uspio ni okrenuti, a godina prođe“. Ulazimo u posljednje mjesece 2015. godine. Sam ne mogu vjerovati da je tako brzo prošla.
Zaista, pojam vremena je za mene postao sasvim relativna stvar. Za svaku godinu kažem da je nekakvo poglavlje u knjizi koju zovem život. I tek sam napisao dvadeset poglavlja, a imam osjećaj da u svakome nedostaje ono nešto. Ono nešto što ne znam kako bih imenovao.
I kada sam ulaskom u 2015. godinu upozorio sam sebe da od ove godine konačno pazim što pišem u svojoj knjizi života, nisam mislio da će vrijeme doslovno „proletjeti“, te da će stranice ove godine ostati opet bez “toga nečega”.
Doduše, imam još otprilike studeni i prosinac, ali teško da ću u dva mjeseca uspjeti nadoknaditi ono što pokušavam već nekoliko prošlih poglavlja. Pa krenimo redom, pokušavajući otkriti što je to zapravo temeljni minus u svakom poglavlju moje knjige. Iskreno vjerujem da ja nisam jedini koji razmišlja na ovaj način. Sigurno postoji još puno, puno ljudi koji se bore s potiskivanjem problema, čuvanjem tajni, nedostatkom hrabrosti za korake koji će im pomoći u boljem proživljavanju svakodnevne kolotečine.
Dok sam bio učenik srednje škole, na jednom od sati, jedna profesorica nam je rekla da se moramo naučiti nositi sa svojim problemima. Tada je moje razmišljanje bilo otprilike ovako. „Ajde zvoni! Sad će veliki odmor.. E Marija hoćemo ići jesti? Čekaj sad ću i Filipa pitati… i tako u nedogled“ Ali ta rečenica je ostala umemorirana. Ostala je umemorirana i tek sada počinjem o njoj razmišljati i počinjem tražiti odgovor na pitanje: „Kako se nositi sa svojim problemima?!“
Naizgled, većina nas ima relativno savršen život. Većina ima vlastiti dom, vlastitu obitelj, nekoliko bliskih prijatelja, većina se školuje na željenom fakultetu, većina ima djevojku ili dečka itd. No, što je s onima koji uz sve to i dalje nemaju ono nešto ključno što im je potrebno za konačnu sreću. Neki će reći da su takvi ljudi razmažena djeca koja ni sama ne znaju što bi. Ok. Možda stvarno i je tako. Ali, uvijek to ali, možda stvarno postoji nešto što nam treba. I vjerojatno postoji, stoji u našoj blizini i smije nam se u lice.
Kada sam prvi puta, s osobom koja je naučila slušati moja jadikovanja, prozborio o ovome o čemu vama sada pišem, savjetovano mi je da promijenim nešto od onoga što smatram idealom svoga života. Otišao sam u Zagreb, promijenio okolinu, promijenio način razmišljanja, promijenio pogled kojim gledam na svijet, promijenio svoje radne navike i gle čuda, na trenutak sam bio zadovoljan svojim životom.
Naravno, sreća kratko traje. Opet ista pitanja, sada s još većim intenzitetom, mi se motaju po glavi. Onda sam počeo razmišljati o „poslovima“ koji čine moj život… o fax-u, o hobiju koji je postao i više od hobija, o provedbi nekih mojih ideja koje su ostale zapisane u starim poglavljima itd. I zapitao sam se jesam li dovoljno dobar za „poslove“ koje obavljam? Obavljam li ih kvalitetno? Jesam li možda na krivom putu? Na krivom fax-u? U krivoj okolini? Ne nađoh negativnog odgovora. Ok. Idem još dublje pogledati ima li nešto u čemu sam sigurno dobar.
I pronašao sam jednu kvalitetu. Znam slušati ljude i njihove probleme. Znam savjetovati. Znam uskočiti u pomoć kada je potrebno. I taman sam mislio da sam došao do odgovora na pitanje koje me pati, a onda shvaćam da većinu toga radim za druge, a ne za sebe. Do tada sam mislio da je problem u ljudima oko kojih sam bio okružen, ali sada shvaćam da je problem u meni. Ali kako da radim nešto za sebe? Hoću li onda biti umišljen i sebičan?! Ne!
Ne želim tako živjeti, a živim upravo u takvom svijetu. Očito sam rođen u krivom vremenu. I najlakše bi bilo reći, ma odoh ja iz ove epizode, nek se netko drugi pati umjesto mene. Ja ću nastaviti živjeti od danas do sutra. I što bih time postigao? Bojim se da bih postigao jedno veliko ništa.
Nadam se da nisam nikoga previše „ubio“ iznoseći svoje probleme. Iznosim ih zbog činjenice da nisam sam i da zasigurno svi ponekad ovako razmišljaju. Meni je pomoglo takve misli prebaciti na papir. Svima savjetujem da naprave isto. A do tada ću se nastaviti boriti s životom… ili je samo jesensko – kišni dan kriv za ovo. A tko će ga znati.