ISPUNJENA EMOCIJAMA

piše: Marija Kukić
Danima su u mislima odjekivala neka čudesna zvona. No, najglasnije je bilo ono koje je zvonilo pitanjem:

„Hoće li, neće li, hoće li, neće li …doći?“

Posljednjih dana živjela sam vrlo intenzivnim životom. Bile su tu pripreme za proslavu župskog blagdana Male Gospe, doček mojih najdražih; kćeri, unučadi, zetova, nekoliko drugih, meni izuzetno dragih osoba.

Sve treba biti u najboljem redu; od izgleda kuće, prostorija u njoj, dvorišta, okoliša, jelovnika, pića …do onog najljudskijeg – topline i srdačnosti pri dočeku, do uloge (makar) dobre, ako ne izvrsne  domaćice. Sve mi ovo ide nekako usporeno. Bojim se da neću sve stići. Nema više brzine, lakoće …jer kako reče moja Josipa:

„Mama, zub!“

„Ma, kakav zub?“ mislim u sebi i upitam:

„Kakav zub?“

„Zub vremena, mama!“ odgovori mi ona.

I tako je prošao blagdan.  Ispunjena radošću susreta s dragim osobama, u moje misli uvuklo se jedno novo ne baš nebitno, meni vrlo značajno pitanje:

„Kako će proći susret s njom? Ili bolje rečeno, s njima?“

S puno nestrpljenja i tegljačem punim pitanja bez odgovora, sa željom da sve prođe besprijekorno, dočekah i taj, dugo očekivani trenutak – susret s njima.

Sigurno se pitate o komu je riječ! Pa, naravno, riječ je o našoj glavnoj urednici Sonji i njenom suprugu Branku.

Ona je jučer pisala o svom posjetu ovom gorovitom dijelu Slavonije. Ja neću pisati o tome. Mene vode moje emocije posve drugačijim i drugim stazama.

Već susret kod Slavice u Brodskom Stupniku otklonio je sve moje sumnje i dao odgovore na mnoga pitanja koja sam u mislima prebirala. Odmah sam znala da će ovo druženje biti prelijepo i da će ostati trajno upisano u svakom djeliću moga srca. I cijeloga moga bića!

Slavičinu obitelj već duže poznajem i posjećujem, od Sonjinog posjeta Emilovom grobu prošle godine. Znala sam da me oni uvijek dočekuju s velikim osmijehom i raširenim rukama. Još samo da mi uzvrate posjet!

A Branko (Sonjin suprug)? Izuzetan čovjek, osoba. Izvrsno se uklopio kao da nas sve odreda oduvijek poznaje. Odlikuje ga jednostavnost, komunikativnost, srdačnost, toplina, brzo uklapanje u društvo i nepoznatu situaciju.

Sonju sam već upoznala. Ali, kako će Branko doživjeti susret s Kutjevom, mojim ‘gnijezdom’, ‘gnjezdašcem’ moje Martine? Kako će mu se svidjeti ono što mu  ovdje u malenom Kutjevu mogu ponuditi?

Čemu nepotrebna razmišljanja? Kako otjerati  zapravo nebitne bube koje zuje u glavi? Pa oni su vrlo kvalitetni ljudi. Oboje. Proveli smo nekoliko zajedničkih sati kao odavno znani prijatelji. Toplina, srdačnost, vedrina, divljenje viđenim i doživljenim …to je ono što se čitalo s njihovih lica.

A ja? Još se ‘oporavljam’ od dojmova. Srce treperi kao mladi list na ostarjeloj grani, duša klikće od zadovoljstva i radosti, cijelo biće osjeća se lagano poput pahuljice snijega koja na povjetarcu izvodi svoj ples …

Pade mi na pamet spomenar iz dana moje mladosti.

„Prijateljstvo je zvijezda

Što nam život krasi.

Treba je čuvati

Da se ne ugasi.“

Nadam se istinski da zvijezda ovog prijateljstva nikada neće potamnjeti, da se neće nikada ugasiti.

Sonja, Branko, hvala vam jer ste me počastili svojim posjetom i pokazali da u životu ima još mnogo neotkrivenih radosti!