Piše: Katarina Pavlović
Kada poželiš mijenjati globalno, stani, prvo mijenjaj lokalno.
Prije nego započneš lokalne promjene, okreni se prema sebi.
Aha…
Nisam dobar/a prema sebi. Uništavam se nesvjesno, to i to krivo radim. Moja energija i snaga su uništene odabiranjem krivih putova.
U tom trenutku kada ti okreneš sebe prema sebi, već si na pola puta promjene.
I ako si donio odluku, tvoje misli se mijenjaju.
Nekome treba dugo da se promijeni. Zašto je to tako?
Zbog opiranja od saznavanja istine o sebi samome. Ne bojte se i prepustite se promjeni. To nikako ne znači kupio sam novu majicu, tenisice i imam ful novu frizuru.
To vam zapravo znači. Brinem se za sebe, mislim na sebe. Jer misleći na sebe ne opterećujem druge. Ti drugi ne moraju misliti jesam li jeo ili spavao jer ja brinem za osnovno. I takav sam sposoban obavljati životne zadatke sa spremnošću i odmorom.
Kada se počnemo vraćati prirodnome sebi i skupimo energiju i snagu. Tek tada mijenjamo ostale.
Ali. Veliko ali.
Omogućimo im okolinu u kojoj će oni sami na sebi raditi. Sami sebe mijenjati. Tek kada dajemo, mi dobivamo.
Meni je dovoljna činjenica da sam jednoj osobi danas olakšala život, kroz sitnicu.
I nadam se da je ta osoba shvatila da je taj čin, čin moje dobre volje. Da ju je to potaklo da proširi pozitivno na bar još jednu osobu.
I upravo tako idemo na lokalno pa globalno.
Malim, malim koracima.
Tako mali da su neprimjetni.
Ja sam sretna jer osjećam da se ipak nešto događa. Sve je više ljudi koji su spremni, strpljivi, za te male korake koje dugoročno donose boljitak na svim poljima.
Gibonni je to dobro otpjevao: „ Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj, možda se ipak sve u dobro pretvori.“
I baš to, možda.
Uopće nije upitno da li je ili nije.
Bitno je da radiš pa ako je potrebno onda i 50 godina, ali radi na tome da bez umaranja i uništavanja sebe, vraćaš osmijeh i dobra djela bez dobivanja naknade.
Očistite se i krenite čistiti okolo sebe, smeće je do krovova!
Uskoro nećemo moći izaći na ulicu…