RIJETKE DRAGOCJENOSTI

Sjećanje na prvi susret

piše: Marija Kukić
foto: Sonja Breljak
On je bio osoba koju nisam uopće poznavala. Jedini naš kontakt bio je putem e-maila.

Vidjela sam njegove fotografije na facebooku  (iako ga ja nemam ). Dosta toga sam iz nekih izvora znala o Njemu.

Proživljavajući najteže trenutke svoga života, osjetila sam želju i potrebu da Ga i osobno upoznam.

Počelo je mobitelom. Našla sam Njegov broj, ohrabrila se i nazvala. Nije mi bilo baš svejedno.

U meni se probudila lavina osjećaja, pregršt pitanja … Nisam znala što me čeka na drugoj strani linije. Ali iznenađenje je bilo vrlo ugodno i vrlo pozitivno. Začula sam topao muški glas koji mi je dao do znanja da mu nisam ni teška, ni dosadna, ni nepoželjna…

Dogovorili smo se da se nađemo. Budući da sam morala poslom u njegov grad, utvrdili smo mjesto, datum i vrijeme susreta. S naglašenom nervozom, nestrpljenjem, znatiželjom, strepnjom…pomalo i strahom ( jer nisam baš komunikativna ), ali i mnogim drugim osjećajima iščekivala sam ovaj susret.

Odmah, pri prvom pogledu i prvoj izgovorenoj riječi shvatila sam da je On osoba s kojom se može  brzo, jednostavno, lako i  srdačno  komunicirati.

Razgovarali smo uz sokić i kavicu kao stari dobri znanci koji se godinama poznaju. Čavrljali smo o svemu i svačemu. Između ostaloga ja sam govorila o svojoj tuzi, o boli koja me izjeda, o trenutnoj izgubljenosti  i nesnalaženju u svijetu, vremenu i situaciji koja me je snašla … i još o koječemu. Dok sam ja govorila, On je pozorno i strpljivo slušao. Uputio mi je nekoliko poticajnih savjeta koje sam poslušala i pokušala ih primijeniti. Hvala mu na njima!

Ali, nisam samo ja govorila! I On je puno toga izrekao o sebi, svojim radostima i brigama, o svojoj obitelji, vrtu i voćnjaku, travi koju mora kositi, o jednom srušenom mravinjaku, o poslu kojeg obožava, o svojoj bolesti …

Puno toga sam čula i zapamtila, ali najviše su  me se dojmile rečenice kojima je opisivao svoj susret s bolešću i život sa saznanjem  o dijagnozi. Pričao je otprilike ovako:

„ …Jurio sam na posao. Odlazio ujutro, vraćao se kasno navečer. Ni sunca, ni oblaka nisam vidio. Ni kišu nisam osjećao. Ni studen, ni sparina nisu me doticale. Jedva da  sam znao u koji vrtić, u koju školu mi idu dečki, kojim putovima prolaze, tko im  je učiteljica… Posao, posao, i samo posao…

Onda sam se susreo sa stravičnom dijagnozom. Sav život okrenuo mi se u trenu naopačke. Pitao sam Boga zašto je to dopustio, zašto baš meni, kako dalje nastaviti… Ljutio sam se na Njega sve dok jednoga dana…

Dakle, jednoga dana hodao sam putem kojim sam  često, dok sam bio zdrav, hodio. Vidio sam; pokraj puta nalazi se livada prepuna cvijeća, trava buja i njiše se na nježnom povjetarcu. Vidio sam mnoštvo pčela, leptira, bumbara, ugledao sam mravinjak koji je iskrio životom, čuo poj ptica, osjetio miris cvijeća i dašak vjetra na obrazima. Zamilovala me toplina zrake Sunčeve koja mi je dodirnula lice i izmamila osmijeh. Vidio sam život oko sebe  koji buja, cvjeta, živi, raduje se, a ja puno tih ljepota  zbog prevelikog posla nisam zamjećivao…

Počeo sam drugačije živjeti. Shvatio sam da  Bog ima sa mnom ( kao uostalom i s drugima ) svoje planove. Umirovljen zbog bolesti  posve sam se okrenuo svojoj velikoj životnoj ljubavi  – novinarstvu.  Supruga je vrlo dobro znala da ću većinu vremena provesti  na kotačima. I bila je posve u pravu. Vratio sam se u zavičaj moga djetinjstva kojim se vozam, promatram, proučavam, slušam, gledam, fotografiram, pišem, objavljujem, uređujem…“

Bila sam fascinirana s koliko je topline i oduševljenja pričao o svome „novom“ životu.

„Eto“, rekao je, „da nije bilo te moje bolesti, tko zna koliko bi ljepota projurilo pokraj mene, a da ih ja ne bih uočio! Koliko bi života utrošio na neke druge vrednote?“

I meni se dogodila lijepa stvar. U Njemu sam našla prijatelja u kojega se mogu pouzdati, koji će me znati nasmijati i pokušati  mi savjetima priskočiti u pomoć. Takvih je danas uistinu malo. Takvi biseri su danas prava dragocjenost i vrlo, vrlo su rijetki. Jer latinska  poslovica kaže: „Sve što je dragocjeno, rijetko je.“ (OMNIA PRAECLARA RARA ) I zato ih treba čuvati kao najveće blago.

Za Njega vrijede riječi  koje glase ovako: … „dati dio sebe, dati ga drugom, ljudski je i nježno i nikad nam ne uzima onoliko koliko nam vraća.“  (Thomas More )

A onda  –  jedne tople osunčane subote saznadoh da se Njegovi puti  preseliše u neke druge prostore, u prostranstva vječnosti. Bijaše to 10. 10. u 10 sati i 10 minuta. Tek što nađoh prijatelja, ubrzo ga i izgubih.

On nije fizički više među nama, no sigurna sam da će dugo, dugo živjeti u srcima i mislima svih onih koji su ga voljeli,  njegove tekstove rado čitali, njegovim fotografijama oči hranili.