Roko Dobra
Eno kamen raste i u beskraj stremi!
Bujan cvat mu plamti podno sinjeg neba,
nikom se ne moli da mu doček spremi,>
jer izvan svog sjaja ničijeg ne treba.
Neranjivu dušu u žilama nosi
i na zlatnu tronu nikad se ne jada,
pa, zbog čega Sizif kamenom prkosi
kad mu s vrha nade na dlanove pada?
Što smo u vremenu? Kamen vječnost diše,
ponizujuć davno sasušene kosti;
i dok vrište vjetri, i nariču kiše
u njegovu carstvu prolazni smo gosti,
ogrnuti dronjkom il raskošnom togom.
Eno ga u slavi! Padnimo pred Bogom!