piše: Dragica Šimić
Neminovno je, potpuno neizbježno, porediti prošlo i sadašnje, uzburkati sjećanja s vremena na vrijeme, posložiti ih u poglavlja pa ih onda pomiješati kao karte što ih sudbina, ta mudra krojačica vremena podijeli bez naše volje i znanja …a onda naiđe jesenji vjetar, zgrabi ih i raspe kao jesenje lišće po perivoju. Neke, one davno podijeljene, stare, nosim još u rukavu, kao podsjetnik, da se ne zaboravi, kako je to steći slobodu u vremenu i nevremenu, u ljubavi i mržnji, u tako kratkom postojanju …
Kako je divno danas pisati kratko poglavlje sreće …
Jesen je prelijepa u Zagrebu. Već na Tomislavcu grupe turista sjede na travnjaku uživajući u alejama cvijeća, fontani…govore raznim jezicima, dive se ljepotama grada. Umjetnički paviljon blješti zlatom obasjan reflektorima. Na širokim, raskošnim stubama posjetitelji čekaju na svoj red za ulazak. Prolazim..noćas je drugo odredište moja destinacija, ali prolazim polako, onako kao ljudi koji imaju vremena prvi put poslije trke i užurbanost života hodati polako u jesenima.
Ko bi rekao da je ta ljepotica, što svojom zavodljivošću prva zabljesne putnika namjernika što je vlakom doputovao u ovaj grad, jedna od prvih montažnih zdanja na ovim prostorima.
Izrađena po nalogu bana Khuena–Hédervárya, za potrebe Milenijske izložbe, konstrukcija se zahvaljujući ‘modernoj’ i funkcionalnoj kupoli isticala iz mnoštva ukrašenijih i viših kupola mađarskih paviljona. Prenesena je u Zagreb te je raspisan natječaj za dovršavanje projekta. Dvije godine nakon što su renomirani arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer predstavili konačno rješenje, Umjetnički paviljon je otvoren, 15. prosinca 1898. godine, izložbom ‘mlade hrvatske secesije’, koja je u duhu belle époque nazvana “Hrvatski salon”.
Metalna konstrukcija je ostala skrivena pod zidanom, a vidljiva je ostala samo divna kupola koja i danas slovi kao zaštitni simbol grada Zagreba.
I jedva odvraćajući pogled krenem dalje …
Oko mene svuda je ona moja Sloboda iz prošlih priča. Nekako noćas ne doživljavam krizu, pronevjere, predizborna obećanja, imigrante i izbjeglice i surova mora. Dopuštam si taj luksuz da sretna gledam ljepotu i glamur dragoga grada.
Ne znam da li drugi vide njeno lijepo lice, ali ja sam s njom neprestano i miriše mi kao da je proljeće. Sada je zrela i ozbiljna, prekaljena i čvrsta, osjećam je večeras u ljudima koji prolaze, koji se smješe, u prepunim izlozima, u blještavim kolonama vozila što kao metalne rijeke presjecaju brojna križanja. Puni su mi džepovi njene blagosti i miline, njenog saučešća pa se na trenutak, kao svaka dobra prijateljica krenem ogledati oko sebe, odjednom uplašena za njen opstanak.
Osjetim na trenutak jake i hladne vjetrove vremena, nezaustavljive. I mada volim vjetrove i prirodu i promjene koje donose sa sobom ovi mi izgledaju pomalo prijeteći. .. Bojim se ugušiti će, uništiti sve ono što smo dugo stvarali, a hoće li donijeti išta dobro?
A onda se vratim u ljepotu tenutka i zadivljeno gledam portale građevina kao da ih vidim prvi puta i tugujem zbog svojeg neznanja ( to je jedino zbog čega mogu noćas tugovati). Htjela bih znati puno više o svakoj, u kojem su vremenu izgrađene, kojim stilom, ko su ljudi koji su u njih uložili svoju ljubav i vrijeme.
Ljubav …vrijeme …da nije bilo ljubavi kakav bi bio ovaj grad i u kakvom bi vremenu živio i kamo nas vode putokazi?
No ipak udišem još topao jesenski zrak dok prolazim pored Zrinjevca po kojem se razlijevaju zvuci glazbala nekog slabo poznatog benda koji čini se, svira bijelim platanama ispod kojih mirno prolaze šetači, dok tiho šumi fontana što još bjelinom vodoskoka razgrće prvu tamu noći.
Dućani su još puni. “Imaju još Hrvati novaca”, veselim se tiho, “mada je kriza svima opustošila džepove”. Na terasama gosti zadovoljno ispijaju svoje kasne kave, zveckaju čaše piva dok iz lokala polako migolji tiha muzika. Čista kaldrma plijeni moje korake, pa tonem polako, niz ulice, veseli me tihi žamor ljudi, njihova dobrohotnost, osjećaj pripadanja svojemu, osjećaj sigurnosti i zadovoljstva.
Već sam u ulici Nikole Tesle, pa svratim na kratko u ugodno, žamorom ispunjeno dvorište ZKM-a tek toliko da pogledam koje se predstave prikazuju ovaj tjedan. Zagrlim očima ponovo ljude, sretna lica…vidim i moja sloboda se smiješi, upijemo lica glumaca sa plakata, naslove, i tihi smijeh što se lomi zidovima u nekoj svojoj svečanoj igri.
Produžim ulicom sve do onog mjesta gdje Tesla zamišljenom pozom dočekuje prolaznike. Doima se nekako usamljeno u toj svojoj veličini, u gomili ljudi što kola u dokolici po trgu cvijeća i ljepote pronalazeći najbolju pozu i najpovoljnije mjesto za “selfije”.
Pogledam letimično kroz osvijetljene prozore knjižnica Bogdana Ogrizovića u koju navratim rado na tribine o prevođenju i ulazim na sljedeća vrata koja vode u prostorije KIC-a.
5 je do 7 pa se zavojitim stubama penjem do prvog kata, do male skromne dvorane gdje će noćas biti izvedena poetska drama koja pjeva o ljubavi. Polako se gase svjetla i zamiru šapati dok na scenu izlaze izvođači i ja polako tonem u niihove glasove.
Tema su „žene triju generacija” – sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj.
Moja sloboda se rasula kroz pitanja što iznenada iskrsnuše svuda kroz tamu, prebire tiho po onim starim kartama zavučenim duboko u rukave i samo se smješka na licima gledatelja, u glasovima izvođača, treperi u razlivenim emocijama. Ona zna jer odgovore nosi u sebi. Do ljubavi možemo samo ako smo slobodni u duhu i vremenu…
I tako slijedim putokaze u noći, ispunjena i sretna što te živim u slobodi grade, u vremenu mira koji me vode samo ljubavi..