piše: Nela Stipančić Radonić
Dok iz dana u dan gledamo skoro identične slike kolona izbjeglica na televiziji, a potom odmah poslije slušamo i njihove izjave, reakcije i razočarenja (sve više), nikako se ne mogu oteti dojmu kako se svijet našao u jednom zajedničkom vrtlogu, koji ga sve više gura i vuče na dno.
Koliko će to trajati? Hoćemo li uspjeti? Kako li je to moguće?
Jer, kako se čini, dok se ljetos cijela poslovna Europa ugodno odmarala i lješkarila na svojem (zasluženo ili ne) godišnjem odmoru, a neki vjerojatno i u dalekim, egzotičnim zemljama izvan svoga kontinenta, podiže se najedanput i krenu, uglavnom s polazne točke iz Turske pa preko Grčke u nenajavljen posjet nekim ciljanim europskim zemljama , kako se čini, polovica Blikog Istoka i Sjeverne Afrike (a ne manjkaju niti oni iz pojedinih balkanskih zemalja, pa sve već ovdje podsjeća pomalo na 19. stoljeće, kada su te zemlje bile još u sastavu Osmanskog carstva). I svi krenuše prema, manje-više istim ciljevima na Zapad, pravac – Austrija, Njemačka i Švedska. Lijepo.
Samo, nije li to prilično dugačak, skup i neizvjestan put, najprije preko Egejskog ili Sredozemnog mora pa onda preko posve nepoznatih im zemalja i brojnih graničnih prijelaza do konačnoga cilja…?
Uz posve razumljivu činjenicu kako prognanim i izbjeglim ljudima od rata, nasilja i gladi treba svakako pomoći, postavljaju mi se sama po sebi sljedeća pitanja. Za početak, njihov zajednički naziv: izbjeglice, imigranti, migranti?
Ili, kako je moguće da se u isto vrijeme skupi toliki broj ljudi i to iz barem dvadesetak različitih zemalja? Zašto najedanput dolaze svi sada?
Naravno, migranti su dolazili i ranije u potrazi za poslom. Ali, ovdje nije riječ samo o par tisuća migranata, već o stotinama tisuća nesretnih I izgubljenih ljudi koji bježe, bilo od rata, bilo od režima svojih zemalja, bilo od slabe životne perspektive. I točno, sada su već svi toliko ispomiješani da se više i ne zna ni tko dolazi iz koje zemlje ni s kojim konačnim ciljem pa sve češće u izbjegličkim centrima pod novim zajedničkim krovom nad glavom, daleko od svih tih strahota rata i gladi, osvanu tuče i neredi, jer, čini se, čovjek je čovjeku ne samo u ratu, već i u miru, najveća prijetnja i nepoznanica.
A onda slijede tek prva razočarenja: nema registracije za dva dana, nema odvojenih i besplatnih stanova ili apartmana, kako su neki napisali u svojim protestima pred kamerama, a još manje, bezbrojnih poslovnih ponuda. I sada se sve više čini, kako su za to pomalo i domaćini krivi, jer nisu ispunili neka njihovao očekivanja.
Sigurno će se do kraja godine skupiti još i puno težih stvari, kao i drugih iskustava, ali za to treba ostaviti prostora samom vremenu da ih ispiše. No, mnogima među njima već sada nije svejedno, kada pomisle da su nešto slično ili možda čak i bolje upravo ostavili tamo negdje u Egiptu,Turskoj ili Libanonu gdje su, kako kažu bili i zaposleni, ali kao da padoše u iskušenje pa krenuše ponovno nekamo i to ovaj put, na Zapad, okušati bolju sreću. Zašto?
Vjerojatno ni jedan čovjek ne donosi takvu odluku preko noći ni bez razloga i povoda, već se najprije dobro raspita i konzultira s obitelji, rodbinom i prijateljima.
Ono o čemu se među izmjeglicama ne priča naglas, ali za to svi veoma dobro znaju, jesu cijene putovanja i izbor zemlje za traženje azila. Zanimljivo.
Neki naivci ovo sve pripisuju današnjim mogućnostima povezivanja ljudi na društvenim mrežama, ali sigurno da ima i onih, kojima je valjda jasno da nema te društvene mreže koja može osobu fizički prevesti preko mora ili kopna, pokazati joj točku u blizini granici ( na kraju rute), otkuda se može dalje kretati, ili je već sve unaprijed dogovoreno pa će dalje nekim novim kamionima, hladnjačama, šleperima i taxijima nastaviti u zacrtanom pravc u…
Ovakvu jednu istinitu priču moglo se nedavno pratiti na njemačko-francuskoj televizijskoj postaji ARTE s početkom radnje u Afganistanu, gdje su nakon pozamašnog uplaćenog iznosa u dolarima, lokalni Afganistanci krenuli najprije kamionom pa potom pješice preko planina do Turske, potom na malenom gumenom čamcu prema Grčkoj i onda vlakom do Pariza. Naravno, među njima se našao i jedan razočarani taliban, koji se za tu prigodu čak i obrijao. Nekim slučajem, srećom ili tko zna kako i zašto, njega i one malo starije vratiše s turske granice pred samim ulaskom u Europu.
Lutrija ili ruski rulet.
Tako izgleda putovanje prema Europi onima koji su spremni predati svu svoju imovinu u nepoznate ruke krijumčara, a sve zbog potrage za sigurnijim i boljim životom. Jer, godinama prepušteni samima sebi i svojoj sudbini, čini se, migranti nađoše na razumijevanje jedino kod onih, kojima ne manjka poslovnih ideja, pa ni ondje gdje ima rata i nevolja ili ondje gdje se iz godine u godinu gasi nada za nekim boljim životom. Sada na scenu stupaju oni, kojima je vjerojatno životni moto – čim gore, to bolje!
Na koncu konca, sve ove priče o sudbininama migranata, donose nam i dalje, iz dana u dan, brojni njemački novinari, za koje se čini da su sveprisutni, kao i brojni volonteri koji padaju s nogu od umora. Faktor iznenađenja i s jedne i s druge strane sve je veći!
Naime, iz svega do sada viđenoga, nakon svih tih strahota rata, plovidbe morem, noćenja pod šatorima i kilometara i kilometara pređenoga puta, oni su sa svojim konačnim odredištima u najmanju ruku iznenađeni, a bome, sve više je i onih doista ljutih i razočaranih.
Tko im je ukrao snove?
Jesmo li mi u Europi bili spremni na sve to? Ni najmanje. Ali, to nije nikakva novost, već stara priča.
Nitko ništa ne pokreće, sve dok ne dogori do noktiju …Svatko očekuje da će onaj drugi nešto napraviti, a kada zagusti, svi peru ruke. Danas je, naime, jako poželjno biti Poncije Pilat i pustiti druge da odlučuju. Preuzimanje bilo kakve inicijative pa makar ona spadala u najuži opis samoga posla i položaja, ne dolazi u obzir.
Naime, čekaju se odluke odozgo, iz najviših političkih krugova. A otamo se pak ne vidi kakvo je stanje odozdo ili se i ne gleda, već se također naginju pogledi prema nekom drugom vrhu. Stoga, svako malo dolazi do rasplamsavanja požara, koji se onda u nuždi moraju gasiti.
No, ima ipak i onih koji su bili spremni itekako, kao da su sve ovo već predvidjeli. Pojedini balkanski premijeri su čak pobrali sve simpatije i pohvale cijele Europe, jer na njihovu zemlju ne pade ni najmanji prigovor! Dapače, prikupiše još dodatnih političkih bodova nasuprot onih brzopletih, koji nabiše ružne bodljikave žice na svoje granice. I to je Europa: jedni zasukali rukave i stisnuli zube i primaju sve te ljude, a drugi im udijelili besplatne cisterne s vodom, šatore, par policijskih osmijeha i dežurnih liječnika pa se svrstavaju odmah u rang nenadmašnih.
Samo, kakve li slučajne podudarnosti! Upravo je balkanska ruta najveća ili možda najomiljenija svim migrantima. Ondje su se, ne treba nimalo sumnjati u to, mnogi veoma brzo u najmanju ruku dobro snašli i pokazali veoma susretljivi u svim vidovima prijevoza do graničnih prijelaza. Jasno, iz osobnih razloga … A, izbjeglice su svima izrazile za svaki slučaj svoje želje da ne bude nikakve zabune – Austrija, Njemačka i Švedska.
Doista je ljetos bilo vruće! A nekima još i dalje ljeto traje.
Toliko o europskoj slozi i rješavanju problema – preko tuđe ograde. A tek ostaje za vidjeti, kako će nam to sada u cijelom ovom vrtlogu novih dagađanja još i Turska pomoći?
Naime, prema službenim podacima FRONTEX-a (Europske agencije za koordinaciju sigurnosti na vanjskim granicama zemalja članica EU sa sjedištem u Varšavi) mreže krijumčara ljudima nalaze se i u Turskoj, najviše u Istambulu, ali postoje i u Izmiru, Edirnu i Ankari, dok se i sama Turska upravo suočava, prema tvrdnjama premijerova savjetnika, sa trostrukim prijetnjama: PKK, ISIS i revolucionarna marksistička skupina.
U Grčkoj je, pak, zaplijenjeno već stotine lažnih dokumenata i uhićeno mnogo osoba iz Pakistana, Egipta, Iraka i Sirije. Naravno, od strane grčke policije, jer FRONTEX, molim lijepo, nije policija, već agencija, a policija ne može ni biti, jer EU nije država. I naravno, Grčka je još nedovršena priča iz nedavne dužničke krize, a svi pokazatelji govore, kako ondje nitko iz vlasti ne preuzima odgovornost, a trebali bi koordinirati.
Možda stoga nije ni čudo, što, paralelno sa svim opisanim problemima oko migranata ili izbjeglica, jedino cvjetaju ruže onima koji su direktno u biznisu obmane masa.
Sve to ne ulijeva nimalo nadu u skoro rješenje problema, koji se i dalje gomilaju, a još manje ulijeva utjehu svijest da je i sam Balkan, jedan od važnijih krijumčarskih centara.
Na Zapadu ništa novo!